Saturday, October 22, 2005

LARS FON TRIR -BIBLIJA LAŽNOG ARISTOKRATE

Rođen je bez Fon između imena i prezimena. Bio je glumačka zvezda u danskim serijama za decu. U starijim godinama otkriva da mu je otac neko drugi, a ne čovek koji je živeo sa njegovom majkom. Tada se vratio katoličkoj veri. Ostavio je ženu i venčao se bebisiterkom. U Kanu se,2000. godine, pojavio u smokingu reditelja Karla Teodora Drejera. Putuje isključivo vozom, i to privatnim vagonom, koji mu je poklonila danska železnica. Spilberg mu je ponudio da snimi film u Americi, ali je on to odbio. U priči o Larsu (fon) Triru, ništa nije pravolinijski.


Publika i nije toliko masovno izlazila sa premijerne projekcije filma Dogville, koja je održana tokom ovogodišnjeg FEST-a. Mnogo je veći užas nastao, na primer, deceniju ranije, tokom prikazivanja Edvarda drugog Dereka Džarmana kada su mali i veliki građani već posle prvih scena eksplicitne homoerotike išli na puš-pauze u hol, sa kojih se nisu nivraćali nazad. U sali su ostajali samo oni koji su, barem jednom, putovali i van granica tadašnje SFRJ (šoping u Trstu, navijačke ture i segedinske salame se ne računaju). No, sve to je neka druga priča.

Element zločina i Evropa

Za širu, pola-devet populaciju, Lars fon Trir je postao poznat i omiljentokom P.D.F. (skraćenica od Poslednji Dobar Fest), a to je naravno bilozime 1992, kada je prikazana Evropa. Hipnotički glas Maksa( ovog puta stvarno) Fon Sidova, uvodi nas u evropsku prošlost koja, baš tih dana,postaje budućnost grada koji se u tom trenutku, bezbrižno, najviše bavi time koliko jevisok Džoni Dep. Odbrojavanje počinje, na ekranu i u životu.You want to wake up, to free yourself from the image of Europa. But it isnot possible kaže Fon Sidov, a te reči postaju mantra koje ćemo se sećati narednih, dugih zima.Ovaj film je Trira, bar idejno, vratio na početak, u post-apokaliptičnu Evropu, tamo odakle je krenuo 1984, svojim prvim filmom Element zločina(u filmu Evropa, apokalipsu predstavlja drugi svetski rat, dok je uElementu zločina kontinent u neodređenom vremenu, u bližoj ili daljoj budućnosti).Fon Trir, rodjen 1956. godine u Kopenhagenu, oduvek je bio neobičan. Ovo meje doprinela liberalna atmosfera u kojoj je rastao. Majka i otac su radili za dansko Ministarstvo za socijalne probleme a u kući je bilo dozvoljeno sve osim religioznih osećanja. I pored ovakve situacije, Lars je još kao mali razvio ogroman broj fobija, a par dana je proveo u instituciji koju on voli da naziva ludnicom, iako je u pitanju samo obična bolnica. Priznaje da je oduvek želeo da se razlikuje od druge dece, a ovu ideju je učvrstio kada je kao mali igrao glavnu ulogu u dečijoj seriji.Tada je uspostavio i svoju prvu vezu sa filmskom tehnologijom a upravo je majka kumovala ideji da Trir kasnije upiše Dansku filmsku akademiju,time što mu je poklonila prvu 8mm kameru.Posle fijaska sa filmom Epidemic koji je snimio 1987., Trir pravi veću pauzu do 1991., kada snima Evropu koja dobija dve značajne nagrade naKanskom filmskom festivalu i beleži veliki uspeh u svetu. Kada je odgledao ovaj film, Stiven Spilberg je poslao poziv Triru, sa idejom da mu da priliku da režira u Americi. Trir je tada rekao istorijsko ne, i nastavio da radi isključivo na starom kontinentu.

Bolnica Kraljevstvo Fon Trir na televiziji

Posle smrti majke i otkrivanja nove porodične situacije (saznao je kako mu je pravi otac neko drugi a ne Ulf Trir), Lars pada u kreativnu i finansijsku krizu. Pokušava da uspostavi kontakt sa Fricom Hartmanom,svojim pravim ocem, potomkom čuvene kompozitorske familije. Nažalost, on odbija bilo kakav susret a Trir uskoro odlučuje da za dansku televiziju uradi Riget ili Kraljevstvo, svojevrsni omaž Linčovoj seriji Twinpeaks (veliki umovi se prepoznaju prim.aut.). Ovo nije bio prvi rediteljev televizijski pokušaj, par godina pre toga uradio je TV film Medeja, sa svojim omiljenim glumcem Udom Kirom u ulozi Jasona.

Zlatno srce

Trirova omiljena priča iz detinjstva, Zlatno srce inspirisala ga je da snimi Breaking the waves, film čija je produkcija i realizacija trajala više od pet godina i koji je 2000. godine od strane svetskih filmskih kritičara proglašen za najbolji evropski film snimljen u dvadesetom veku(što ga, prostom logikom, čini najboljim evropskim filmom u istoriji kinematografije!)Bajka govori o devojčici koja odlazi u šumu odevena i sa torbom punom hrane, a iz nje izlazi raščerupana, gola i opljačkana, ali govori Neka,biće mi dobro. Naravoučenije je ono što Trir pokušava da prikaže u filmovima Kroz talase, Ples u tami i Dogvil a to je da su žrtvovanje i mučeništvo jedini pravi znak dobrote. Ovo je bio period kada se snažno okrenuo hrišćanstvu i proučavanju Novog zaveta.Devica u prezbiterijanskoj zajednici u zabitima Škotske, njen muž invalid koji je dovodi do samouništenja, komunikacija sa Bogom i Čudo. To je,ukratko, zaplet filma Breaking the waves, čiji je radni naslov bio AmorOmnie, inspirisan likom Gertrude iz istoimenog Drejerovog dela. Film je skoro u potpunosti poštovao manifest Dogma 95, snimljen je sa minimumom dodataka u postprodukciji (ipak, bez naknadne obrade ne bismo imali predivne razglednice koje označavaju poglavlja a koje je slikao umetnik Per Kirkeby, kao ni prvi uspešan flert sa Bouvijevom muzikom). Snaga ovog dela, po čijem završetku nema tzv.suvog oka u sali, delom leži i u tome, što za razliku od njegovih ranijih i kasnijih ostvarenja u Breaking thewaves, ne postoje ni humor niti ironija, jer bi to, kako sam Trir tvrdi,pravilo distancu između publike i likova.Ideja o pisanju i primeni Dogma manifesta nastala je neposredno pozavršetku snimanja Evrope, kada je Trir ponovo čitao svoje seminarske radove sa fakulteta, u kojima se i sadržao začetak ove ideje. Ukratko, ono što propagira Dogma 95 je princip snimanja filma u kome nema veštačkosvetla, naknadno dodate muzike i efekata. Snima se isključivo iz ruke,dakle bez stativa, farova, krana ili stedikema. Ime reditelja ne treba dapostoji ni na najavnoj niti na odjavnoj špici jer, kako kaže Manifest "Koncept autorskog filma je od početka bio plod buržoaskog romantizma, a samim tim lažan i pogrešan." Trirova producentska kuća Zentropa je producirala pet ovakvih filmova, uključujući i njegov film Idioti koji je snimljen 1998. godine a bio je zabranjen za prikazivanje u mnogim zemljama (u Britaniji ova zabrana i dalje stoji).Posle velike provokacije koju je napravio Idiotima?(priča o grupi urbanih likova koji odlučuju da oponašaju ljude koji su oboleli od teških psihičkih bolesti ), Trir idejno ali ne i fizički, prelazi Okean. Zbog fobije od transporta on najverovatnije nikada neće posetiti SAD ali ga ovo ne onemogućava da radnju svog filma Ples u tami postavi upravo u Ameriku. Kada su mu, posle premijere Dogvila, zamerili ovu činjenicu on se pozvao na slučaj Majkla Kertisa koji nikada nije bio u Maroku, a opet je snimio Kazablanku. U Plesu u tami on spaja tešku, Sirkovsku melodramu i mjuzikl, ukršta Bjork i Katrin Danev, ubedljivo osvaja Zlatnu palmu na Kanskom festivalu 2000. godine. Trir je pre ceremonije, na aukciji, kupio smoking koji je pripadao K.T. Drejeru. Zanimljiv je bio i pristup propagandi Plesa u tami- na plakatu za film, na mestu gde najčešće stoje pohvale renomiranih kritičara i veliki broj zvezdica, Trir je izložio samo one najgore kritike: Odvratno!; Ovo je najlošiji film ikada snimljen, Uvreda za gledaoce itd.

Trilogija ~ Amerika - obećana zemlja

Dogvil je prvi film iz trilogije čiji je radni naslov America Land ofopportunities. O drugom nastavku, pod imenom Mandalay čije je snimanje završeno ovih dana, zna se samo to da se ponovno pojavljuje naslovni lik iz Dogvila, Grejs, ali da je ovog puta ne glumi Nikol Kidman već mlada, Brajs Dalas Hauard (Bryce Dallas Howard) inače kćerka američkog rediteljaRona Hauarda. Procurela je i informacija o tome da je glumac Džon Si Rajli (John C.Reilly) napustio projekat jer se u jednoj sceni, uživo,ubija magarac. O trećem nastavku se zna jedino da će se zvatiWashington. Dovoljno.
Prilikom beogradske premijere Dogvila, iz sale su prvo otišli scenografi.Film čija se radnja događa u malom, izmišljenom gradu u američkim Stenovitim planinama, snimljen je gotovo bez scenografije, u studiju u Kopenhagenu, a belom kredom su omeđena mesta gde treba da stoje kuće,bašte, pa čak i pas. Glumci imitiraju otvaranje ili zatvaranje vrata, kojih na sceni uopšte nema. Vizuelno, ovo izgleda kao snimljeno pozorište.Potom su izašli i ljubitelji dobrog zapleta, jer se suština radnje i ne može nazreti do skoro pred kraj ove trosatne priče. Koncepcijski, deluje kao anti-film.Oni koji su odgledali Dogvil, znaju da se fon Trir podsmeva gledaočevim emotivnim iščekivanjima, jer već u svojoj prvoj trećini, film nagoveštava zanimljivu tezu da se jedina iskrena solidarnost u okviru grupe može naći kroz osvetoljubivo, ksenofobično nasilje. I sam naslov proističe iz ove premise - dakle, ljudska priroda je slična psećoj i zato Dogvil, iako lociran u Ameriku, u vreme Velike Depresije (tridesete godine prošlog veka), zapravo jeste sveukupno čovečanstvo danas. Dogvil bi lako mogao da se događa i u nekom seocetu u centralnoj Srbiji, Bosni ili Hrvatskoj (da, ili Sloveniji, Albaniji, ali što dalje navoditi, komparacija je jasna).


Stradanje kojem je podvrgnuta Grejs sliči onom kroz koje prolaze Bes i Selma, glavni likovi iz Breaking the waves i Plesa u tami, ali ovog puta, na samom kraju imamo vrhunski, apokaliptični tvist. Kritičari,većinom naklonjeni Dogvilu, su u šali ovaj film nazivali Passion ofGrace, kao aluziju na sličnost tretmana kojima je izložen lik Kidmanove u Dogvilu sa Hristom iz Gibsonovog filma. Jer Grejs i svakako jeste mesijanska figura, ona, do samog kraja, sve podnosi pasivno, bez besa i mržnje. I zato, ako navijate za nju, razvoj njenog lika će vas intelektualno izazvati.Trir operiše najrazličitijim mitološkim referencama - neki od likova sezovu Olimpija, Jason, Atina, Tomas,a pomešani uticaji su i razlog zašto se pas u jednom od prvih važnih filmova novog veka zove Mojsije, a ne, naprimer Toto. Doviđenja zemljo Oz, dobrodošli u Dogvil.Završne scene su velika biblijska inverzija i teološka rasprava u maniru Dostojevskog. Pojavljuje se taj pravi Mr.Big, možda Bog Otac, koga igra Džejms Kan. On je ikonografski gangster i Grejsin tata. U sceni u kolima, govori svojoj kćerci o tome da su ljudi zli i ne mnogo bolji od pasa. Moraju biti kažnjeni kada pogreše, inače nikada ne nauče. Grejs ipak tvrdi da je opraštanje najvažnije. Sve zvuči kao razgovor između osvetoljubivog starozavetnog Boga i novozavetnogIsusa, spremnog na oprost.Dogvil se, za gledaoce, završava kao lakmus-test. Kada se Grejs odluči na žestoku, krvavu osvetu, šta je ono što osećamo: užas ili zadovoljstvo?Bioskopskom salom se prolomio aplauz.

Dimenzija...
...je radni naslov filma koji će ostati zabeležen u istorijikinematorafije kao delo koje je snimano čitave 33 godine. Naime, fon Trir od 1991. godine, svake godine, snima tri minuta materijala na različitim lokacijama u Evropi. Ovaj film, koji će trajati 99 minuta, svoju premijeruće imati 2024. godine, a zaplet je detektivski.?

Moja majka je samo jednom putovala u neku stranu državu. I to je bila Jugoslavija. Tokom detinjstva sam slušao o divoti te zemlje, u kojoj su ljudi živeli u savršenoj harmoniji. Majka je bila komunista, ali je znala da je Istočni blok problematičan. Ipak, Jugoslavija je bila nešto drugo.Odveli su je tamo u zvaničnu posetu i ona je mislila da upravo tako treba da izgleda idealno društvo na našoj planeti. A sada je moja majka mrtva a ta zemlja je potpuno dezintegrisana. Često mislim o svemu tome.?*

0 Comments:

Post a Comment

<< Home