Saturday, October 22, 2005

KREATIVNO NASILJE*

MAGAZIN CAMP - no.1 - oktobar 2004.



ili Da li je Srbiji potrebna kulturno-teroristička organizacija?


Jedan drzak tekst, objavljen početkom avgusta u dnevnom listu “Glas”, uzdrmao je prestonički kulturni establišment više nego Belef, maloumno “Radovanje” i premijera Garfilda zajedno. O čemu se radi?

Do tada nepoznata “art-teroristička” organizacija “Zampa di leone” ( za one koji ne znaju, ime pozajmljeno od uspešnog patenta koji štiti automobil od nasilnika – obijača ), objavljuje svoje postojanje krajnje eksplicitnom kritikom koja je upućena neprikosnovenim veličinama ovdašnje art scene. Pored teksta, tu je i dobro nacrtan a sadržajem uvredljiv strip, kojim se vizuelizuje deo onoga o čemu “Zampa” piše u svom proglasu.
Kuloari su zgroženi. Postavlja se pitanje o tome na čijoj je strani novinar koji može da promoviše ovakav neakademski, pijačni način komunikacije? “Zampin” sajt nestaje sa Interneta, i ostaje još jedna misterija. A to je – ko je “Zampa”? Oficijelni art krugovi tvrde da je to verovatno neki talentom nedotaknuti umetnik, isfrustriran zbog planetarnog uspeha ljudi koje u svom proglasu vređa.

I ja se pitam, da li danas, u Srbiji koja je na samo par godina od prolaska kroz dveri EU, umetnici i kritičari smeju da koriste ovakve načinima da bi iskazali svoju ogorčenost na pojedine pojave? Odgovor je jednostavan – Da.

Zaista, šta se dogodilo u protekle četiri godine? Kada su prvoborci zauzeli busije na mestima “vlasnika” kulturnih institucija nastalo je zatišje bez preteranih iznenađenja, ono koje je najbolje, u pesmi, opisao bard Leonard Koen rečima “ Osudili su me na dvadeset godina dosade…” Pozicije su podeljene, zaigrane su od ranije poznate igre “Nepotizam” i “Ruka ruku mije”, a svakome ko je pomislio ili rekao da je car go instantno se pripisivala etiketa anahronog elementa, titoiste, miloševićevca i/ili deesesovca. Ukratko, kritika bilo koje kulturne pojave koja je imalo podpomognuta od strane države i grada, jednači se sa profesionalnim samoubistvom. Srbija, dve godine od sloma diktature ima stohiljada duša na Marakani kod gospođe Ražnatović i iste godine, million konzumenata Zone. Ovde se treba podsetiti vremena osamdesetih kada su albumi Zorice Brunclik, tada označeni kao “šund”, u svojoj ceni imali dodatni porez. Za kaznu.Četiri godine od sloma diktature, nestaje demarkaciona linija – počinje ubrzana “pinkizacija” devedesetdvojke i “urbanizacija” Pinka, a najozbiljnija atrakcija u poslednje dve decenije, Metalika, prodaje tek malo više od 30.000 karata za svoj Beogradski koncert. Tri meseca kasnije, poluplagirano “Lane” odjekuje sa tribina ispod kojih se naši “plavi” bore za medalju. Pa se posle pitamo zašto nisu pobedili ? Neko može da kaže, da “sve to narod voli”. Narod voli ono što mu se abnormalno često forsira putem medija. Pokušajte da vrtite spot grupe “Franc Ferdinand” svako veče u pola osam,na Prvom programu, pa tako šest meseci. Ako se tome doda I tekst koji bi išao u skrolu,“Take me out” postaje kandidat za himnu.Hoće neko da se kladi?

Nažalost, u autoredardaciji koja je dovela do toga da temelji srpske kulture danas postanu gorenavedeni autori, filmovi i numere učestvovali su skoro svi - Ministarstva, anestezirani mediji, pseudo kulturne marketinške agencije, izdavači, festivali, a zbog lokalpatriotizma i čitavi gradovi. Odbrana nepostojećeg koordinatnog sistema kulturne politike odgovara samo onima koji nemaju nikakav širi interes od ličnog, jer sa pozicije moći, posle poslova dobijenih po tajnom ključu i nema nekog razloga da se mnogi od njih previše bune.

Rešenje postoji - sloboda da svako, bez opasnosti po status, sme i može da kaže šta hoće o tome kuda ide domaća kultura. To zvuči krajnje švedski, a dokaz da je takva ideja teško ostvariva je i činjenica da i u ovom broju CAMP-a fali jedan tekst. Naime, jedan je autor , reditelj po profesiji, dobio zadatak da napiše izveštaj sa ovogodišnjeg Sterijinog pozorja. U tekstu prosečnog kvaliteta, potkačio je, argumentovano, neke od “svetaca” domaćeg teatarskog života. Pred početak preloma, autor je povukao svoj tekst, uz obrazloženje da “nigde neće moći da dobije posao”, što nije lažna uzbuna, već dobra dijagnoza sujeta u tom tekstu pomenutih pojedinaca.

A magazine CAMP, u segmentu posvećenom kulturi, nudi različit pogled od onoga koji caruje u “glavnom toku” jer ako je kemp, po Filipu Koru, “pre svega drugo detinjstvo”, nije li glavna odlika detinjstva upravo mogućnost da se uvek i stalno govori istina. Bez obzira na posledice.


*naslov pozajmljen sa natpisa na jakni koju je frontmen grupe “Clash” Džo Stramer nosio početkom osamdesetih.


PS ~ Kako smo nezvanično saznali , pseudonim “Zampa” krije jednog izuzetno afirmisanog umetnika, dobitnika prošlogodišnje nagrade “Oktobarskog salona”, koji je pritom veoma cenjen od strane kulturne javnosti. I šta sad?

1 Comments:

Blogger ghj said...

http://www.photosight.ru/photos/2874396/?from_member

12:49 AM  

Post a Comment

<< Home