Monday, November 14, 2005

KRAJEM 2004...

MAGAZIN CAMP, no.2, januar 2005.

...Ili šta sve možeš u Beogradu sa brojem dva*nula*nula*pet.




Na mom stolu hrpa stripova i na njoj cedulja-„Da li ti ovo još treba?“, poruka da je Džulijan zvao i pozivnica „Sjebi Božić“.Otvaram je i u njoj piše-„Sjebimo Božić zajedno“, to me Bler poziva na Božićnu žurku. Spuštam pozivnicu na sto i primećujem da zaista počinje da biva hladno u mojoj sobi.

Bret Iston Elis – Manje od nule


Priznajem da sam imala tremu na predpremijernom izvođenju drame Dimitrija Vojnova „Velika bela zavera“, u režiji Miloša Lolića. Sve se to dogodilo, na putu za ludilo, na Maloj sceni Ateljea 212, 3.decembra 2004. Ne samo što je CAMP u prvom broju ekskluzivno objavio deo ove drame, nego su Vojnov i Lolić sjajni i revnosni saradnici našeg magazina. Pored toga što pišu tekstove i kritike, obojica su i odlični glumci
( Vojnov, naravno u „Tito i ja“ a Lolić u predstojećem, novom filmu Milutina Petrovića), i ne bih preterala ako bih upotrebila reč „renesansni“.Razumemo se.
Publika je bila „navijačka“, aplauz glasan, čestitke iskrene. Kao i uvek, na pred i pre-mijerama, u našim pozorištima. Sa jednom razlikom – ova predstava je ZAISTA dobra. I bitna za razvoj onoga što je ostalo od domaćeg pozorišta. Cepajući dlake, može se doći i do mana, ali je bitnije to što je „Velika bela zavera“ svečana premijera nove generacije u domaćem teatru koja će biti ne toliko politički korektna kao prethodna, ali sasvim sigurno beskompromisnija. Ansambl u sastavu Miloš Vlalukin, Aleksandra Janković, Miki Krstović, Bojan Žirović, Jovana Mirosavljević i Milutin Milošević, podržan je kostimima i scenografijom Marije Jelesijević i Jasmine Holbus koje su živi dokaz da su lični stil i neukrotiva autentičnost najbolja refleksija višestrukih umetničkih talenata. „Zavera“ je zafrljačena rukavica u lica svih onih koji smatraju da o „nama“ može da se govori jedinom upotrebom termina kao što su „blokovi“,“centraši“, „dizelaši“,“de-be“,“Hag“, „braate“,“regrutacija“...Razumemo se?
I zato, posle terevenki, kad prorade pozorišta, polako u reanimirani A212.

Zaigraće i pred našim vratima, hvala svima kojima treba zahvaliti, 21.januara 2005. Tekst o bendu REM možete gustirati do tog Velikog Petka, sajtovi su tu da se reči pesama nabiflaju napamet, da nam se Prestonica ne blamira kada Stajp spusti mikrofon da „publika malo zapeva“. Nema zvaničnih informacija o predgrupi mada bi Darkvud dab bili logičan izbor. Njihov novi CD „O danima“ izlazi početkom naredne godine, a sadrži sasvim dobar balans „starih,dobrih“ samo malo depresivnih i novih hiperpotentnih, optimističnih pesama. Broj 4, sa nesuđenim nazivom „Kosmos“, dobiće drugo ime kada album izađe, ali bi, pod kojim god imenom, bio briljantna uvertira za, recimo, „Perfect circle“ REM-a...Ok, rikverc u stvarni život.

Pored novog albuma DD i predstojećeg hadžiluka na Sajam, nova godina nudi još prijatnih iznenađenja. Početkom decembra u klubu FLU predstavili su nam se novi mada ne i stariji Kanda,Kodža i Nebojša od čijeg je prethodnog saziva u bendu ostao samo frontmen Oliver Nektarijević. Osveženi, raspevani, razdragani, stare pesme zvuče podjednako dobro a nove su manje rege, više rok i pravo su osveženje za uši napaćenog konzumenta srpskih elektronskih medija. I oči su napaćene,dakako - u trenucima krize, tu je satelitski program da nas podseti šta je nama naša borba dala – dok se Seve na HRT-u 1 bori za gej prava primajući nagradu od transvestita-imitatora, na RTS-u 2 se raspravlja o liku i delu Dimitrija Ljotića i njegovoj za to vreme progresivnoj tezi kako je Hitler bio deo sveopšte judeo-masonske zavere. Kosmos.Štasmos.

Dobro, a kuda za doček? Častite se sa 100g belgijske čokolade ( marcipan rules! ), pogledajte prigodni program na TV Metropolis, a onda – press play – kultnog novogodišnjeg filma „Strange days“ . I nema spavanja, sve dok Andjela Baset ne kaže proročku rečenicu -„ Memories are meant to fade, Lenny. They're designed that way for a reason .“

PITANJE VERE - Vojnov o Kobejnu

Magazin CAMP, no.1, oktobar 2004.


Ovo nije tekst u kome ću se baviti hronologijom Cobainovog života, da li je bio hiperaktivan kao dete, kakvi su bili tiraži njegovih ploča. Niti ću se baviti tom zaista prevelikom melodramom o Courtney Love. Želim da izigravam Đavolovog advokata.

Đavolov advokat je vatikanski izum. To je teolog koji na raspravi o beatifikaciji svetaca osporava verodostojnost predloženog čoveka.

Osnovno pitanje koje i danas postavljam sebi suočen sa Kurt Cobainom glasi – da li i dalje verujem u njega? Mislim da je fenomen Kurta Cobaina u najvećoj meri pitanje vere. Na drugom ili nekom još marginalnijem mestu su pitanja da li ga volim, da li ga cenim, da li mi se dopada njegova muzika.

I sada više ni ne znam da li verujem u Cobaina. Pa zato ni ne mogu da pišem njegovo Jevanđelje.

A, čini mi se da je Cobain, od drugog Nirvaninog albuma Nevermind svakako postao rokenrol božanstvo, i da je od tog časa njegov život neumitno oblikovan u pravcu nečega što se može kanonizovati. U Cobainovom slučaju to je bila Smrt.

Kao i sa svakim božanstvom, postavlja se pitanje kako religija funkcioniše. Najbolje je kada religija funkcioniše na bazi vere, kao u slučaju The Beatles. Mislim da njihova religija i opstaje na bazi vere. Kada se veruje onda se verom nadgrađuje znanje, i stvari su kristalno jasne.

Drugi potencijalni oblik postojanja religije je strah.

STRAH

Mislim da je Nirvana samo deo Geffenove estetike Straha. Ona kreće od grupe Guns’n’ Roses, koja je bila najozbiljniji hard rock bend u epohi hair metal estrade. Gunsi su svakako bili strašni. Bilo je nešto kod njih što je svakako pripadalo vremenu. Međutim, muzika i stihovi su bili prljavi, i kao dete me je izbezumljivala enigma zašto Axl stalno nastupa u onom šortsiću. Ali, Gunsi su bili dobar bend i ne stidim se što sam bio fan.

Taman kada su Gunsi prestali da budu strašni, pojavila se Nirvana. Kao klincu koji je tada posredstvom Trećeg kanala gledao MTV, Nirvana je delovala potpuno neverovatno. To su bili relativno normalno obučeni ljudi, bez modnih ekscesa, koji su izbezumljeno tumarali kroz spotove i svirali energičan rokenrol. U isto vreme Geffen je na svom platnom spisku imao još niz alternativnih bendova među kojima Sonic Youth i alternativne The Beatles – The Stone Roses, ali ti bendovi nisu dostigli Nirvanin uspeh. Iz današnje perspective mislim da je isključiv razlog za to bila nemogućnost da se oko tih grupa stvori atmosfera Straha.

Sa ukidanjem Nirvane, Geffen, ujedinjen sa Interscopeom nastavlja potragu za Strahom. Prvo su imali Nine Inch Nails, a kada su umetničke pretenzije pojele Trenta Reznora, plasiraju njegovog štićenika Marilyn Mansona. Istovremeno sa Mansonom, Intersope ima čitav Death Row cirkus gangsta repera sa Zapadne obale, među kojima je i 2Pac koji ubrzo doživljava Cobainovu sudbinu. Konačno, kada su i Manson i 2Pac umirovljeni, svojom ironijom i Belim nezadovljstvom sve poklapa Eminem.

Sve su to Geffen/Interscope izvođači. Sve je to ista estetika Straha koja je činila mehaniku Nirvanine religije.

SUJEVERJE

Religiju mogu činiti i sujeverje i praznoverica. Sujeverje pritom može vladati i na strani kongregacije vernika, ali i među sveštenstvom.

Mislim da je u slučaju Kurta Cobaina, sujeverja i praznoverja bilo na obe srane.

Sa Kurtove strane, mogu reći da je on vešto žonglirao idiomima pop muzike kao i nekim bazičnim ideološkim pitanjima koja iz nje proističu. Neke od njegovih najpopularnijih pesama su klinički epigoni bitnih izvornika. Većina njegovih stavova je takođe bila već viđena. Međutim, njegova kombinacija muzike i stavova je bila nešto što je privuklo publiku. Kladim se da su eksperti za rokenrol to mogli još bolje da argumentuju dok je ta rokenrol prevara još bila sveža. Danas već, ljudi misle da su Pixies, iako uzori Nirvane, kopirali Kurta.

Kurt je, smatram, bio ubeđen da to što radi ne dopire dalje od pank manipulacije poznatim rešenjima. Mislim da je sve doživljavao kao jednu veliku rokenrol prevaru. Sve dileme je pokušavao da leči cinizmom i smatram da se tu preigrao jer kad se podvlači crta uvek shvatiš da nikoga ne možeš da prevariš. I da sve na kraju platiš. Odnosno da ti sve na kraju biva naplaćeno.

Kurtova smrt je najviše bila potrebna Kurtovoj publici. I dobili su je. Industrija ju je isporučila, preko medija. Stvoren je kanon i ta masovna religioznost od tog časa više nije bila paganizam.

Zanemareno je to da je Kurt čovek od krvi i mesa. Pomalo bolestan čovek od krvi i mesa. Poznati su njegovi problemi sa želucem i kičmom, koji u spoju sa duševnim bolom i stalnim dilemama, presečeni narkomanijom, stvaraju gotovo naturalistički teren za samoubistvo.

Mislim da je Kurt svoj život razdužio u očima publike. U krajnjoj liniji i moj tekst naizgled isporučuje Kurtovu smrt i zaveru oko nje. Ali, zapravo nije tekst o tome. Ili jeste. Svi povodi za pisanje o Kurtu su proizvedeni javnim, pretežno industrijskim interesovanjem za njegovu sudbinu.

INDUSTRIJA

U tom smislu, fama o industriji je samo detalj kojim ona sama pokušava da nam dokaže svoje postojanje. Industrija ne postoji dok god mi u svojoj svesti ne formiramo svest o njoj. Kurta, a bogami i mnoge druge, je zapravo ubila publika. Industrija kao pojam je bila samo detalj koji je zamaglio naš pogled, detalj koji je bio potreban da bi se osvestila Kurtova žrtva.

Industrija može nestati onog časa kada bi se svi, ili barem većina nas, dogovorili da ona više ne postoji i da više ne predstavlja nikakvu opasnost. Nažalost, plašim se da se nikada nećemo dogovoriti. Internet je bio blizu da uništi potrebu za posredništvom diskografskih kuća. Naime, sami umetnici nemaju veliku zaradu od prodatih ploča. Njima ta izdanja služe da dopru do publike a naplaćuju se na koncertima. Internet je idealna zamena. Nažalost, Internet se ubrzo ispostavio kao oruđe kojim je muzika dobila pažnju bez presedana, a ilegalno, besplatno skidanje pesama je ohrabrilo ljude da kupe legalna izdanja koja inače ne bi kupili. Obratite pažnju, na Internet se danas žale samo zvezde kojima poseta na koncertima opada i kojima novac od ploča postaje bitan.


Ovako mračan stav pritom ne znači da nam Kurt nije bio potreban. Mnoga smo i slavlja i patnju i bes i strah podelili sa njim. To je uradio prevelik broj ljudi. Mislim da su ga naša slavlja, patnje, bes i strahovi konačno i koštali glave.


Od Cobainovog samoubistva je prošlo deset godina. Vreme je da penetriramo mit, da naprosto uđemo u svetilište i razmislimo kako je patrijarh grandža proveo svoje poslednje proleće. Da vidimo kako se fascinacija publike prelila na tog čoveka koga su proglasili za proroka, na bazi već ispisanih zapovesti i proročanstava Rokenrola i kako je on umro, u grču potrebe da dokaže kako ništa što je uradio nije zapravo bilo Čudo.

Inače, od bendova iz tog vremena slušam samo The Smashing Pumpkins i Soundgarden, i mislim da je In Utero prilično slaba ploča.

FLICK THE VOTE - D.Vojnov

Magazin CAMP, no.2, januar 2005.

Antiratni profiteri

Curt Johnson, producent kratkometražnog filma »Thoth«, sa kojim je osvojio »oskara«, nedavno je proizveo novi kontroverzni dokumentarac nazvan »Michael Moore Hates America«. U ovom filmu, reditelj Michael Wilson, pokušava da u Mooreovom stilu razobliči postupke popularnog dokumentariste. Njegovo polazište je u ideji da je Moore previše osudio Ameriku i da situacija nije tako alarmantna i jednostavna kako je slavni dokumentarista prikazuje.

Wilson najpre intervjuiše obične ljude čije je izjave Moore zloupotrebio u svojim dokumentarcima. Zatim pokušava da nađe ličnosti koje su doživele upravo suprotnu sudbinu od onih koje Moore portretiše. Film dostiže vrhunac u situaciji kada Wilson, ponovo u Mooreovom maniru, bezuspešno pokušava da ugovori razgovor sa jednim poznatim bogatašem, kako bi u direktnom kontaktu sučelio stavove. A bogataš je sam Moore. Razlika je u tome što se Mooreov postupak ovde primenjuje na njega samog, kada je postao slavan, bogat i uticajan upravo jureći za izjavama bogatih i uticajnih, i pokušavajući da ih suoči sa vlastitim gresima.

Reakcije samog Moorea, na Wilsonove pokušaje su neobično bliske reakcijama uticajnog industrijalca Rogera Smitha koga je Moore neuspešno pokušavao da ulovi u svom čuvenom dokumentarcu »Roger & Me«. Wilson insistira na tome da njegov film nije odgovor desnice na Mooreov rad, već pokušaj da se proširi diskurs u svetlu isključivosti koju je Moore počeo da prezentira.

»Michael Moore Hates America« je kraj američke liberalne bajke čiji je Moore bio eksponent. Sve je počelo sa kontroverznim antikorporativnim dokumentarcem »Roger & Me«, i sve se moglo zaboraviti još kada je Moore snimio katastrofalan igrani film »Canadian Bacon«, koji je značajan jedino zbog uvođenja satiričnog motiva sukoba Amerike i Kanade, prisutnog i u animiranoj seriji »South Park«.

»Roger & Me« je izašao 1989. kada tata Bush još nije porazio Imperiju Zla i sahranio poraz iz Vijetnama u pesku Kuvajta. U ovom filmu se još mogao osetiti element ozbiljne subverzije jer je Moore udario na osetljive ekonomske tačke. Tada je sve počelo. Sve se završilo 2004. u Kanu sa filmom »Fahrenheit 9/11« koji Moore snima iz pozicije uvaženog simpatizera Demokratske stranke, bez revolucionarnog potencijala, sa visokom samouverenošću i zamenom pseudo deduktivnog prilaza otvorenom propagandom.

Časti sebe, glasaj za liberale

Savremena holivudska oligarhija je barem deklarativno okrenuta liberalnim strujama, koja se unutar američkog bipartizma najbolje odražava zaokruživanjem Demokratske stranke.

Naravno, oštrije stavove zastupa stara garda koledž-radikala, među kojima je i Bert Schneider, producent Rafelsonovih i Hopperovih filmova iz sedamdesetih, koji je u vreme rušilačkih demonstracija u Los Anđelesu 1991. godine, stajao pred kućom i priželjkivao da crnci dođu i do njegovog doma i da ih sve počiste. To možda ima veze sa njegovim aktivnim učešćem u radu Crnih Pantera tokom sedamdesetih.

Početak Clintonove vladavine obeležavaju dva »oskara« za redom koje dobija njegov otvoreni simpatizer Tom Hanks, kao i nagrada Akademije za Tommy Lee Jonesa, Al Goreovog cimera iz studentskih dana. Već krajem vladavine, u vreme kampanje za administraciju Gore-Lieberman, Demokrate pokušavaju da privuku konzervativne glasove pozivima Holivudu da sam počisti svoje filmove od provokativnih sadržaja ili će to uraditi sama država. Reditelj blokbastera Michael Bay navodi ovu ucenu kao glavnu provokaciju koja je inspirisala njegovu »krvavu« fazu.

Politički angažman je inspirisao i dosta bogatu tradiciju polu-amaterskog političkog filma kojim su se bavile zvezde. Najčuveniji je projekat koji je režirao čuveni direktor fotografije Haskell Wexler, »Medium Cool«. Mlađa generacija čiji su najpopularniji predstavnik Robert Downey Jr. 1993. radi film »The Last Party« a 2001. i njegov nastavak »The Party's Over«. Najzanimljiviji od politizovanih gerila-filmova novije generacije jeste »November Men«, pseudo-dokumentarac o tome kako ubiti tatu Busha, u režiji Paul Williamsa, iz 1995. godine.

Holivud i danas aklamativno podržava Demokrate, čemu svakako doprinosi i kriza u koju je Amerika ušla za vreme Juniorove vladavine. Poznato je da Republikance, kao stranački funkcioner, aktivno predstavlja Arnold Schwarzenegger. Još pitoreskniji mačo glumac koji je postao političar jeste Jesse Ventura, guverner Minesote u ime tzv. »treće partije«, Reformske Partije, čiji je osnivač milijarder Ross Perot, nekadašnji kandidat za predsednika. Njih dvojica su zajedno igrali u filmu »Predator«, gde, kada ga pogode, Venturin lik izgovara čuvenu repliku »Nemam vremena da krvarim!«. U međuvremenu, Ventura se odvojio od ekonomski konzervativne i umereno socijalne Reformske partije, pretvorivši Reformiste Minesote u Independence Party.

Dok su još osmesi bili iskreni
(1990-1994)


Ukoliko želimo da uzmemo najbolju dijagnozu radikalne političke klime u Holivudu početkom devedesetih, sa dolaskom Bill Clintona na vlast, treba videti seriju Bruce Wagnera »Wild Palms« koju je producirao Oliver Stone. Segmente ove mini-serije o uplivu virtuelne stvarnosti u nagriženo društvo bliske budućnosti režirali su i Phil Joanou i Kathryn Bigelow.

Oliver Stone je politički razvalio kapije desete decenije prošlog veka svojim remek-delom »J.F.K.«, u kome je sa velikim budžetom, u izvanrednoj interpretaciji predočio svoju teoriju zavere o ubistvu Kennedyja. Stoneova zrelost posramljuje Spike Leejev »Malcolm X«.

Stone se u ovom periodu mora povezati sa Quentin Tarantinom, budući da je po njegovom scenariju (koga se Tarantino posle odrekao) snimio svoj histerični i ekstremno provokativni film »Natural Born Killers« u kojima je godinama pre Moorea dijagnosticirao mnoga oboljenja američkog društva i medija. Polazište za ovu Stoneovu psihodeličnu avanturu jeste obimni Tarantinov scenario, koji se po pretenzijama i stilu može smatrati pretečom »Kill Billa«.

Za to vreme John McTiernan otvara deceniju remek-delom »The Hunt For Red October«, u kome konstituiše univerzum inteligentnih patriota koji brinu o sudbini zemlje i osmišljava privlačni konzervativizam za početak decenije.

Na McTiernanovog »Predatora«, moralitet o intervencijama u Južnoj Americi, nadovezuje se remek-delo Stephen Hopkinsa »Predator 2« u kome je rat doveden u Ameriku bliske budućnosti, s tim što je to rat u kome borci nose sakriveno oružje, kreću se bez oznaka i ne poštuju konvencije. Predatori su ratni profiteri i oni se kreću Los Anđelesom iako ratno stanje nije objavljeno.

Bigelow u tom trenutku stvara novu rasu partnerskog policijskog trilera, karakteristične reganovske forme, sa svojim remek-delom »Point Break«, nastavljajući se na klasike poput »Lethal Weapon« ili »48 HRS«. U isto vreme, ovu simfoniju razrešava i Tony Scott klasikom »The Last Boy Scout«, po scenariju Shane Blacka, scenarističke ikone osamdesetih.

U sferama političke komedije, izlazi film Ivan Reitmana, pionira gross-out i high concept komedije »Dave«, komedija zabune o dvojniku američkog predsednika koji se ispostavlja kao simpatičniji od originala koga je odabrao narod.

Scwarzenegger otvara devedesete svojim najvećim filmovima »Total Recall« i »Terminator 2«. Zatim snima svoj provokativni promašaj »The Last Action Hero« koga su potopili Spielbergovi dinosaurusi, posle čega više ništa neće biti isto. Rehabilituje se James Cameronovim bondovskim klasikom »True Lies«.

Nemac Wolfgang Petersen postaje američki državni reditelj, i snima odličan triler »In the Line of Fire« u kome Clint Eastwood štiti život američkog presednika.

Godina gnevnog belog muškarca
(1995-1998)


Kathryn Bigelow je druga pivotalna ličnost za tumačenje političke klime kako početkom, tako i sredinom devedesetih. Bigelow nastupa kao potpuno unikatan autor, budući da je žena kojoj biva prepuštena isključivo muška produkcija - rad u svetu skupih blokbastera – kome ona pristupa sa erudicijom kakvu sigurno nema ostatak saboraca.

Ključni film za njen politički angažman je »Strange Days« iz 1995. godine. To je tek godinu dana posle 1994. nazvane »Godinom gnevnog belog muškarca«, kada se zbio ogromni kongresni preokret posle poraza Buša na predsedničim izborima. Dok su rasprave o multikulturalnosti, pozitivnoj diskriminaciji, policijskoj surovosti i nasilju nad ženama postale redovni deo javnog diskursa, snažan front se stvorio nasuprot nametanja političke korektnosti i »kulta žrtve«. Kulminacija te defanzive je aklamativna podrška kongresnom Aktu o odbrani braka, kojim je heteroseksualnost iskazana kao ranjiva i ugrožena pojava.

»Strange Days« je smešten u dane pred doček Nove 2000. godine. Film govori o trgovcu »klipovima«, bivšem policajcu Leni Neru. »Klipovi« su ilegalni snimci bazirani na tehnologiji FBI za potrebe snimanja tajnih sastanaka osumnjičenih. Lenijeva zašitinica je Mejs, snažna afro-amerikanka, samohrana majka, zaposlena kao vozač limuzine. Napeta socijalna atmosfera Los Anđelesa u pred-milenijumskoj groznici provri kada nastrada reper i crnački narodni tribun Džeriko Uan. Leni dolazi u posed »klipova« koji dokazuju da je Džeriko ubijen od strane belih policajaca. Činjenicu da su izvesni delovi američkih gradova nedostupni iskazuju filmovi »Trespass« Walter Hilla i »Judgement Night« Stephen Hopkinsa.

Zanimljivo je da po definiciji futurističkog filma, »Strange Days« danas spadaju u red filmova koji se bave »jučerašnjom sutrašnjicom«, dakle, prošlim vizijama vremena koje smo u međuvremenu proživeli.

U ovom filmu Bigelow najpre razara muževnost »filmskog pogleda« - onaj koji posmatra nije više nadmoćan nad posmatranim. Posmatra se muškarac, čija muževnost se raspada. Pošto filmska stvarnost nije dovoljno muževna, uostalom glavnog junaka štiti žena, izvršen je prenos dužnosti i uloga između polova.

To je napipao i Shane Black u svom scenariju za »The Long Kiss Goodnight« gde imamo junakinju uvučenu u ladlamovski zaplet o amnezičnom asasinu. Taj film je režirao Renny Harlin, koji je sličan eksperiment sa ženskim akcionim herojem sproveo i u filmu »Cutthroat Island«.

Redovna publika akcionog filma, mlada muška populacija tada još nije prepoznala svoj poraz, zato su »Cutthroat Island«, »Strange Days«, »The Long Kiss Goodnight« bili promašaji.

McTiernan hibernira u ovim godinama, isplivava solidan sprint sa »Die Hard With a Vengeance« u kome stranci iz Varšavskog pakta pokušavaju da opljačkaju Ameriku, međutim, u ovom filmu nema one paranoje kao u prvom »Die Hard« gde se Amerika plaši evropske izdaje pod pritiskom narastajuće japanske »ekonomije mehura«.

U ovom periodu Oliver Stone ulazi u specifičnu vrstu dekadencije gde se više ne bavi ključnim mecima ispaljenim u američku istoriju, mecima kojima su ubijeni Kennedy i King, već snima bizaran politički spektakl »Nixon«.

Topli filmovi o predsedniku se uozbiljuju. Prvo ide Rob Reinerova topla ljubavna priča »American President« u kojoj Michael Douglas igra melanholičnog predsednika, da bi 1998. izašao »Primary Colors« Mike Nicholsa u kome se imaginarnim imenima kamuflira priča o Clintonovoj amoralnoj kampanji.

Šta nam za to vreme radi Wolfgang Petersen? Dok je u njegovom prethodnom filmu predsednika štitio Clint Eastwood, sada već predsednik koga igra Harrison Ford može sve sam u filmu »Air Force One«. Predsednik kao akcioni heroj se javlja i u filmu drugog Nemca, Roland Emmericha, te njih dvojicu, ne bez razloga nazivaju američkim državnim rediteljima.

Država morona
(1999-2004)


Velikani poput Stonea i Bigelow, krajem devedesetih više ne prave eksplicitno političke filmove. Ipak, ne mogu se zaobići njehovi bitni naslovi. »Any Given Sunday« Oliver Stonea je jedan od najboljih atletskih filmova ikada snimljenih, svakako najstudiozniji i najhrabriji prikaz mehanizma profesionalnog sporta. Tim filmom Stone posramljuje Spike Leejev basket ep »He Got Game«. Bigelow, počinje novi milenijum istinitom podmorničkom »K-19«, koja se može postaviti kao odgovor McTiernanovom »Crvenom oktobru« sa početka devedesetih, s tim što je ovoga puta povesti o sovjetskoj podmornici slomljena kičma, to više nije uzbudljivo konstruisana drama već istinita priča.

Isto važi i za »Black Hawk Down« Ridleya Scotta u kome je podvig američkih rendžera u Somaliji smešten u okvire istinite priče, i samim tim razrešen ideološkog potencijala žanrovskog pristupa, nepotrebnom ratu.

Kao ključna ikona politički provokativnog filma, izdvaja se glumac, potom i autor, Edward Norton. 1998. on snima kontroverzni film o skinhedsima »American History X«. Tony Kaye, reditelj tog filma, pitoreskna figura iz sveta britanskog advertajzinga, odbija da se potpiše na bioskopskom proizvodu, i pravi čitav cirkus koji uključuje čak i sudski spor sa kompanijom New Line, i davanje vlastitih karata za premijeru vođi američkih neonacista Tom Metzgeru.

Čak i u verziji koje se Kaye odriče, »American History X« je izvanredan film, spoj moćn i žanrovski čiste melodrame sa oštrom polemičkom oštricom i tačkama čiste kinestezije koje ekspresivno pokazuju kako ideologija zavodi.

Nortonov »magnum opus« je »Fight Club« u kome on i Brad Pitt umiruju savest radeći film po kontroverznom romanu Chuck Palahniuka. Uspehu ovog filma svakako nije odmoglo efektno filmotvorstvo David Finchera. Međutim, čini se da je »Fight Club« u suštini velika generacijska stvar, narkotički vic koji ti znači sve dok si opijen ali je pomalo besmislen kada pokušaš da ga ispričaš u nekom drugom kontekstu. Snaga ovog filma je najpre emotivna pa se zato malo i plašim da ga obduciram.

Norton je posle ovog filma producirao »Fridu«, biografsku priču o čuvenoj meksičkoj umetnici, u kome se pojavljuje i Trocki, u interpretaciji Geoffrey Rusha.

»Fight Club« je iskopao neke nove ideološke rovove u kojima se dalje bore i autori »South Parka« kao veliki satiričari, zatim Charlie Kaufman kao subverzivni scenarista, Steven Soderbergh kao rodonačelnik nemara u holivudskom mejnstrimu,... Njihovo dejstvo možda pruža najbolji utisak o obesredištenosti i nedostatku fundamentalnih filozofskih i idejnih polazišta u umovima mlade američke generacije, iz koje se regrutuju pop-stvaraoci.

Zato se za pravu provokaciju i subverziju moramo okrenuti proverenim velikanima poput McTiernana, naročito njegovom filmu »Basic«, te otrovnom satiričaru Daniel Watersu, koji je posle uspeha filma »Heathers« mesečario kao script doctor i došao sebi tek 2001. sa dementnim i ultra-provokativnim filmom »Happy Campers«.

Guilty Pleasures
(znak liberal, podznak radikal)


Najprovokativnija ideologija se obično krije. Ili kritičari vole da govore o svojim kako grešnim tako i zdravim zadovoljstvima. To je slučaj blokbastera »Bad Boys 2« koji ispunjava sve predrasude srpske antiholivudske elite, krši sva nametnuta pravila političke korektnosti i probija se kao skriveni favorit.

Američka cenzura je omela razvoj nasilnih policijskih filmova i vrhunci sa kraja osamdesetih, poput »Lethal Weapon« ili »48 HRS«, i početka devedesetih, poput »The Last Boy Scout« ili »Point Break«, su sezonama samo unazađeni. Zato i raduje to što »Bad Boys 2« prevazilaze nesnimljene karike žanrovske evolucije i pokazuju kako treba da izgleda eksploatacijski film 2003. godine. Film je otvoreno desničarski opredeljen. Na svaki način je suprotan Michael Mooreovom »Bowling For Columbine«, jer bez ikakvih ograda, u iluzionistčkom maniru, slavi mačizam i fetišizam oružja. Pored toga, donosi strah od stranaca, komunista (negativci su Rusi i Kubanci) i domaćih izdajnika (Ku Klux Klan prodaje drogu), odnosno prezir prema birokratiji i građanskim slobodama iza kojih se kriju zločinci. Invazija na Kubu, u finišu filma, stavlja konačni osmeh na lice svakog poštenog desničara.

Šta onda reći za komunističku razglednicu zvanu »Die Another Day«, svakako najčvršći Brosnanov film o Bondu, koja se na smenu dešava u Severnoj Koreji i na Kubi?

Etičku i političku kontroverzu u film uvodi motiv osvete. Primer za to je francuski film »Irreversible« Gaspar Noea, aristokratski kraj francuske buržoaske bajke, potvrda da u svakom svetu može postojati Sodoma i iskorak iz zaparloženih društveno angažovanih priča o tome kako će svet zaista biti bolji. Autentični osvetnički film iz protekle sezone jeste »Kill Bill« Quentina Tarantina, jednog od najeminentnijih autora u umetničkim krugovima. »Man on Fire« je pak lični osvetnički projekat velikog hitmejkera Tony Scotta, koji posle naizmeničnog rada na vrhunskim blokbasterima poput »Top Guna« ili »Enemy of the State« i hrabrih filmova poput »The Last Boy Scout« i »True Romance«, najzad može da snima šta god hoće. Dakle, kada se svedu računi, ono što Tarantino i Scott žele ja da svu svoju moć i autoritet ulože u repertoarski film starog kova?

Nažalost, Da. Holivud se toliko izobličio da smo dočekali da običan, razložan, akcioni film, u kome metak, kad se ispali, logično pogodi meso, a ne da ljudi padaju bez ikakvog traga ranjavanja, bude tretiran kao naročita avangarda za koju ti treba ili festivalski (Tarantino) ili blokbasterski (Scott) autoritet.

Suština je u tome da je prividno blagostanje stvoreno u Americi bilo podržano anestetziranim filmovima, bez nasilja, iz kojih se nije mogla prepoznati socijalna tenzija, i postojanje gospodara i potlačenih. Holivudski film je očišćen od surovosti, ne samo u sferama uprizorenja nasilja, već i surovosti u odnosima među likovima. Politički angažman važi čak i za Tarantinovu retro-stilizaciju iz »Kill Billa«, jer ne čudi da njegovi omaži filmskom nasilju referišu na period snažnog koledž radikalizma.

Dok su »Bad Boys 2« dosledan povratak estetici pokojnog Dona Simpsona, koji je sa svojim partnerom Jerry Bruckheimerom osmislio mešavinu testosteronske akcije i gay-estetike koja nije pokušavala da zavede gledaoca, već ga je uzimala na silu, Scottov »Man on Fire« je bliži nekadašnjoj estetici drugog blokbaster velikana Joela Silvera (Lethal Weapon, Die Hard, The Last Boy Scout) koji je proizvodio akcione trilere o istrulelim junacima, često suicidalnim očajnicima, koji još uvek imaju snage da isteraju pravdu. Posle Simpsonove smrti, Bruckheimer je umekšao raniji stil, odvukavši je dalje u pravcu našminkanog mejnstrima, dok je Silvera pokvario uspeh »Matrixa«, pa je posle godina prljavštine odjednom odlučio da se okrene sofisticiranom trileru i kostimiranim tehno-facama koje prebiraju po tastaturi. Tony Scott je radio za obojicu. »Man on Fire« je odličan film i dovoljan razlog da ih grize savest.

Tekst počinje osudom Moorea, a završava se pohvalom Michael Bayu i Tony Scottu. Dobar razlog da mi ništa ne verujete.

FILM NA STRUJU - Dimitrije Vojnov

Magazin CAMP, no.1, oktobar 2004.


Srpski niskobudžetni film je iznuđen. Poput estetskih dometa sakrivenih iza žanrovskih konvencija u klasičnom Holivudu, nimalo različito od koncepta autora koji krijumčare ideje u B-filmu, srpska niskobudžetna produkcija jeste autorski odgovor na činjenicu da se Srbija ponaša kao da joj filmovi nisu potrebni.

Koreni najnovijeg talasa srpskog niskobudžetnog filma nalaze se u entuzijazmu nastalom posle NATO agresije 1999. godine. Već tada autori shvataju da se u atmosferi nacionalne katastrofe, diktature, terora i opšte nesigurnosti ne mogu započinjati konvencionalno proizvedeni projekti.

Kao tehnički imperativ, autori i producenti postavljaju ideju da se najpre mora snimiti slika. A da se bioskopska sudbina obezbeđuje kasnije. Otud se kao najbolje rešenje nameće digitalna tehnologija koja, u tom trenutku, omogućuje da se otprilike vidi radnja filma. Filmska ekipa se okuplja po sistemu učešća u raspodeli zarade filma.

Realno, to učešće u raspodeli zarade nikome nije donelo novac. Srpski producenti su jako slični holivudskim – maksimalno odugovlače trenutak kada će proglasiti da je film počeo da profitira. S druge strane, za razliku od holivudskih studija gde armija ekonomista i pravnika naporno radi na tome da dokaže kako ni najveći hit nije profitabilan, srpski film jako teško donosi profit.

Kada se podvuče crta ispod kinematografije stvorene posle bombardovanja, može se reći da je upravo niskobudžetni etiketa najuzbudljivijih srpskih filmova u tom periodu.

Film-graničnik za taj princip jeste T.T. Sindrom Dejana Zečevića, film snimljen u produkciji kompanije ReVision, Milana Pece Nikolića, gurua najkvalitetnijih SPSovih kampanja, scenarista filmova Gorana Markovića i producent njegovog filma za koji je dobio novac na drugom postpetooktobarskom Fondu Ministarstva i nikada ga nije snimio. T.T. Sindrom je vrlo zanimljiv srpski horor koji nema snagu da zapati taj žanr u Srbiji, ali ima relevantnost u svetskim okvirima hermetičnog i filmofilski samosvesnog horora.

Zatim, tu je svakako Zemlja istine, ljubavi i slobode Milutina Petrovića, film koji je u estetskom smislu najbolje upotrebio nesavršenosti digitalne slike kao estetski adut.

Komercijalnu validnost ovog koncepta potvrđuju Munje! Radivoja Andrića, prvi srpski niskobudžetni film koji uspeva da bude hit.

Scenarista Munja!, Srđa Anđelić zatim isporučuje i film 1 na 1, u kome Mladen Matičević dokazuje kako je srpski digitalno-dobrovoljačko-niskobudžetni film čak i dobar medijum za druge žanrovske, recimo vestern, diverzije, ukoliko se pristup valjano koncipira.

Konačno, ne treba zaboraviti ni pionirski film ovog pokreta Dorćol-Menhetn Isidore Bjelice koji ni sa agresivnom promocijom, nikada nije uspeo da se nađe na filmskoj traci i u ozbiljnoj distribuciji.

Naravno, ova nova estetika je ubrzo zloupotrebljena. Nastali su filmovi poput Male noćne muzike ili Volim te najviše na svetu gde je nova estetika & etika srpske produkcije aplicirana na pokušaj da se za što manji novac snimi što isplativiji film. Ova namera bi bila časna, i pozitivna, kada bi Srbi bili pošteni trgovci i ulagali podjednak trud u robu koju prave za druge. Iza ugla krio se film Ringeraja Đorđa Milosavljevića, i tu je ideja bespovratno kompromitovana.

Na vrhuncu niskobudžetne priče, Šotrina Zona Zamfirova uspeva da privuče milion gledalaca. Od te jeseni, prošle su dve godine, a srpski film je obrnuo ceo krug. U proteklih godinu dana jedino je film Mi nismo anđeli 2 Srđana Dragojevića snimljen na traci.

Poljupci

Ko-scenarista Zemlje istine, ljubavi i slobode, Saša Radojević, pod okriljem Petrovićeve producentske kuće Montage prošle godine isporučuje film Poljupci, svedenu priču o pripovedanju i ljubavi, u kome je uspeo da postigne konzistentnost izraza kakva se retko sreće u našem filmu.

Saša Radojević je jedan od najvećih srpskih kritičara, pedagog, poznavalac filma par exellence, i scenarista. Otud je njegov rediteljski debi izuzetno delikatan, pošto posle ovog filma pogled na njegov kritičarski i teorijski rad više neće biti isti.

Radojević nam u Poljupcima pre svega nudi svoj pogled na film, i pruža viziju onoga što bi u srpskom filmu trebalo da postoji.

Poljupci se mogu definisati kao filmsko poigravanje motivima pripovedanja i ljubavne priče. Film govori o filmskom reditelju koji zamišlja priču o piscu, i piščevom pokušaju da svojoj bolesnoj supruzi produži život time što joj smišlja ljubavne priče.

Priča je smeštena u urbani milje, među obrazovane i zanimljive ljude a interpretirana je kao igra. Ako bi se već morao tražiti nekakav temelj ovakvog pristupa u ranijoj srpskoj filmskoj tradiciji, onda je to svakako rad Miše Radivojevića. Radojevićev film je na razmeđi između Radivojevićeve eksperimentalne i repertoarske faze.

Scenaristički definisani dijalog i gest najviše podsećaju na Radojevićev rad na izvanrednoj obrazovnoj seriji Lirika gde je konvencionalna televizijska forma obogaćena pikantnim detaljima. U Poljupcima, on vrši razna sofisticirana podmetanja, uvodeći specifičan šarm perverzije, začudnosti i nepretencioznog elitizma, bez iskliznuća u eksplicitnost. Najveći kvalitet ovog teksta je u tome što Radojevićev film nimalo ne liči na nadri-autorsku a zapravo neizdrživo jednoličnu srpsku produkciju.

Lucidnost filmotvorskog postupka se produžava i na nivo glumačke podele gde Radojević kombinuje aktuelne glumce sa legendama poput Ljube Tadića i Tamare Miletić; i ljudima koji čak i nisu glumci ali uspešno ispunjavaju svoje zadatke na ekranu – filmskim rediteljem i uzorom Mišom Radivojevićem, piscem Perišom Perišićem i pozorišnim rediteljem Milošem Lolićem. Ovakvom podelom autor uspeva da nadoknadi ograničenja sve tri grupe i ukazuje na svu potentnost angažovanja ljudi koji možda po struci nisu glumci ali poznaju fundamente drame.

Svoju igru može da igra zahvaljujući tome što su Poljupci niskobudžetni film koji je snimljen sa punom slobodom i nezavisnošću od producenata. Savremena tehnika i uvođenje svedenog filmskog izraza kroz DOGME pravac čine da se demokratizovao pojam filma. Danas je moguće samostalno snimiti niskobudžetno ostvarenje koje će biti tretirano kao film. U toj demokratičnosti Radojević pronalazi utočište za svoje opsesije i autorsko dostojanstvo.

Međutim, u toj sferi leži i osnovni problem Radojevićevog filma. U krajnjem zbiru svega što je uneo u film oseća se izvesna sračunatost. U kinematografiji gde producenti i distributeri nemaju najjasniju ideju o plasmanu i sudbini završenog filma, reditelji sve češće tempiraju plasman vlastitog filma. Radojević je uperio svoj film prema malim festivalima što je legitiman cilj. Međutim, ukoliko se već stvar usmerava prema nekom cilju, ipak je bolje da cilj bude što veći. Za utehu ostaje da Radojević nije snimio tipičan srpski film kakav festivali žele, već da pokušava da im se obrati njihovim jezikom.

Buđenje iz mrtvih

Posle višegodišnjih pokušaja da spakuje projekat konvencionalnih dimenzija, snimljen na traci, sa ekipom obeštećenom honorarima, naš eminentni reditelj Miša Radivojević odlučuje da se povuče na rezervni položaj i snimi digitalni-niskobudžetni film.

Buđenje iz mrtvih je priča o univerzitetskom profesoru koji u sred bombardovanja 1999. odlazi da poseti bolesnog oca, i u rodnom gradu biva usisan u kovitlac nesavladanih demona prošlosti.

Ovo je priča Buđenja iz mrtvih. To ćemo videti na ekranu.

Iza kamere ćemo videti kako se sa novom tehnikom i ambijentom nose predstavnici stare škole odgajene na solidnom profesionalnom nivou SFRjugoslovenske kinematografije. U tom cilju je i osnovana etiketa Testament Films gde su svi autori ovog filma istovremeno i producenti.

Direktor fotografije je Radoslav Vladić i ovo će biti njegova prva visokoestetizovana fotografija. On je radio sa novim tehnologijama, ali nikada ovako ambiciozan projekat.

U Srbiji su eminentni reditelji svedeni na status početnika a Buđenje iz mrtvih je test na kome ćemo videti kako će opstati u areni koja je prilagođena entuzijazmu i tehnomaniji mlađih.

Jug Jugoistok


Milutin Petrović je jedno vreme delovao kao autor koji će posle 5. oktobra postati glavni slikopisac Slobodne Srbije. Ubrzo se ispostavilo da Srbija nije slobodna, da oslobodioce ne zanima film, da su i u sferama toga što ih zanima od filma uglavnom odigrali na stvaraoce koji su izgubili na VIII sednici. Ili na one koji su u svakoj podeli karata pobednici.

U Srbiji, zavađenoj između državotvorne i internacionalno priznate energije Emira Kusturice i fondacijsko-sitnoevropsko-regionalnog bluza onih koji su mogli biti i onih koji su maštali da budu Kusturica, izraženog u Goranu Paskaljeviću, za Petrovića nije bilo mesta.

U Petrovićevom dokumentarcu Kinematografija ili propast, kontroverzni Dragoš Kalajić, čovek čija je reč eksponencijalno gubila težinu, kaže da su Srbiji potrebni novi autori jer niti raniji disidenti niti praška škola nisu dovoljno zreli da se suoče sa zadacima koje Srbija postavlja pred svoj film u nastupajućim vremenima. Ti novi reditelji skoro da se nisu ni pojavili.

Posle neuspelog pakovanja projekata Moral Teachings i Agi, Petrović u Jugu jugoistoku, trileru na tragu Godarda i poznih Hitchcocka i Premingera, pokušava da podigne svoju niskobudžetnu estetiku na novi nivo. Posle valjano zategnute Zemlje istine..., Jug jugoistok je triler o popularnoj jugoslovenskoj glumici Sonji kojoj je, sasvim moguće nepostojeća, kćer Sofija kidnapovana u istorijskom lavirintu tranzicionog Beograda.

Sonja Savić je ikona ovog filma. Tretman njenog lika i dela dobija nov kvalitet u niskobudžetnoj produkciji. Naime, Sonja je deo novotalasovske ikonografije s jedne i jugoslovenske filmske hiperprodukcije osamdesetih, od Davitelj protiv davitelja do Braće po materi. Posle vremena raskoši koje je tolerisalo novotalasovski sadržaj i imalo ogromnu produkciju, njen Bulevar sumraka se snima digitalnom kamerom, bez budžeta. Zato Jug jugoistok pomalo izgleda kao novotalasovski mamurluk.

Jug jugoistok je triler sa kojim će Petrović pokušati da dokaže kako ovaj žanr nije nedostižan bez novca u Srbiji, i pokušaće da ga upiše u istoriju našeg umetničkog filma. Kad je već Žika Mitrović umro pa nema ko da pravi repertoarski triler.

Milutin Petrović i njegovi saigrači, predvođeni direktorom fotografije Predragom Bambićem i montažerom Petrom Jakonićem stoje kao pioniri ove estetike. Videćemo dokle će nas povesti u svom predstojećem koraku.

Šejtanov ratnik

Apsolvent montaže na Fakultetu dramskih umetnosti Stevan Filipović je svojim radom već obezbedio sigurno mesto u svetu visokoestetizovanog advertajzinga. Zato je zadivljujuća njegova upornost da u punom sjaju realizuje svoj bioskopski debi Šejtanov ratnik.

Šejtanov ratnik je nastavak Filipovićevog amaterskog filma Kelj. Govori o okultnoj knjizi uz pomoć koje frustrirana voždovačka buibalica Stanislav uspeva da probudi čudovišno osmanlijsko tajno oružje, i iskoristi ga ga protiv školskih drugova koji ga nikada nisu razumeli.

Filipovićev film će svakako biti obezbeđen neprobojnim slojem komike i ironije. Ipak, i pored ovog čamca za spasavanje, maksimalno će poušti da evocira atmosferu ranog Raimija (Evil Dead) ili Jacksona (Brain Dead), kombinocvanu sa voždovačkom dizelaškom ezoterijom.

Šejtanov ratnik će svakako biti najzanimjiviji među onima čija je premijera zakazana za ovu godinu. Digitalna tehnika i entuzijazam ekipe ovog filma omogućuju da s jedan, ipak ekskluzivan saržaj prope na ekran, da se u jednostavnikim uslovima snime komplikovani efekti, i da se sa jednog potpuno svežeg i neistrošenog gledišta pokuša oporavak srpskog omladinskog filma.

Ključna prednost goreopisanog produkcionog metoda je tome što je najzad učinio stvaranje filma bezbolnim procesom, gde se bez sudbinskog pritiska snimanja na traci, i glomazne ekipe, može stvriti nešto novo.

Jer, kako reče čuveni scenarista Daniel Waters, nije cilj napraviti najbolji film ikada snimljen već najbolji film koji nikada nije snimljen.

Dimitrije Vojnov

RADOVANJE KROZ LOVOROVO GRANJE by P.Dragosavac

Magazin CAMP, no. 1, oktobar 2004.


Za vreme Olimpijade mnogi su se žestili zbog ingenioznog projekta “Soft tim – Radovanje” – čiji je idejni tvorac vedeta srpskog tv-novinarstva Igor Miklja, počasni glodur jednog i jedinstvenog Treæeg kanala. Zlonamernici su smatrali kako Mikljina “kulturna reprezentacija” sa nacionalnim veličinama poput Nigora, P.I. Blaže i Ane Stanić nije reprezentativna; kako su Voja Nedeljkoviæ i njegovo jato kloniranih tv-lutkica nadmašili Koraæevu olimpijsku normu u lupetanju; kako emisija “Radovanje”, kakvu ne bi smislio ni kralj treša Džon Voters, predstavlja mikljažu gledalaca i privatizaciju nacionalne frekvencije koja bi, po definiciji, morala da bude opšte dobro.

Zlonamernici, naravno, nisu bili u pravu. Multidimenzionalni projekat ingenioznog glodura trebalo je “da predstavi našu zemlju i kulturu na Olimpijskim igrama”. Taj cilj ispunjen je na maestralan način. Nema ni zemlje, ni kulture! Nedostajali su samo Igor Miklja i njegov “dream team” da to uobliče... u jedno veliko - bučno i beznačajno – ništa. Kome nije bilo jasno, razbistrilo mu se: Umesto države postoji nedefinisana teritorija, umesto nacije bes(lo)vesno stanovništvo, umesto kulture besmisleni galimatijas, umesto tv-programa kreveljenje pred kamerama...

Sigurno da nije bilo lako sprovesti u delo tako smelu i ambicioznu zamisao i tim više potrebno je uvažavati samopožrtvovano pregnuće svih navijača i kulturnih misionara iz Mikljine reprezentacije. Sreća te u Srbiji bar oko jedne stvari postoji najšira društveni i politički konsenzus: “naša kultura” je ružičasto-žute boje. Ružičasto-žuto je ono što jesmo i čemu stremimo, na osnovu toga drugi mogu da dobiju najbolju predstavu o nama i, prirodno, sportski novinar sa vizijom za svoj projekat dobija podršku najviših srpskih funkcionera – predsednika, premijera, predsednika skupštine, ministra kulture... Oni poznaju svoj narod i znaju šta je za njega najbolje.

A ko bi bolje sastavio “kulturnu reprezentaciju” od Miklje i Trećeg kanala? Sa gomilom ispraznih emisija “od doruèka do ruèka do veèere”, kvizovima i porniæem u ponoæ, Treæi kanal je bio preteèa ružièasto-žute televizije. Na velika vrata je uveo praznologiju u etar. Odigrao je jednu od glavnih uloga u srozavanju ukusa i svesti (mlaðe) gradske publike, kojoj je bio prvenstveno namenjen. Godinama je gajio društvenu šizofreniju - dok se na dvesta kilometara od Beograda ginulo, promovisao je usiljeno veselje.

Reèju, spreman je doèekao novo doba - tranziciju u demokratiju. Nije se, doduše, pokazao tako vešt u preplivavanju kao Pink, izgubio je mladalaèki polet iz prve polovine devedesetih, ali je ispekao veštinu “snalaženja”, kojoj je nesebièno poduèavao svoj auditorijum. Po “osloboðenju”, zbog velikih zasluga za narod i svega što je propatio za vreme komunistièkog jarma, Igoru Miklji zasluženo biva povereno kormilo plutajuæe televizije.

Programskom šemom momentalno su počeli da duvaju novi vetrovi. Treći je poèeo da nas uveseljava sve inventivnijim kvizovima, “drugaèijim” predizbornim emisijama, tv-novelama i mnogim drugim lepim stvarima. U svom stilu. Ipak, pokazaæe se da je sve to bila samo priprema, èekanje prave prilike za zaokruživanje kulturne misije zapoèete poèetkom devedesetih, kada se Treæi latio sistematskog razvodnjavanja “gradske supstance”.

Površnošæu, izveštaèenošæu i ispraznošću Treći je temeljno i postojano razgraðivao svaki (beo)gradski mit i simbol. A tiha voda breg roni. Uvek su ga potcenjivali i nipodaštavali, ali je odradio posao. Posadio je seme iz koga su ubrzo poèele da nièu palme i drugi slièni plodovi. Nije ništa èudno što su Miklja, Voja i njihovo jato bili jedini predstavnici “SCG” koji su se u vreme olimpijskih poraza ludo zabavljali i kliberili. Ko se poslednji smeje, najslaðe se smeje...

Novo vreme postavilo je nove izazove i Treæi je ponovo bio na visini zadatka. Nema ljutnje. Jedino su Miklja i Treæi priskoèili u pomoæ “državi” kada se ispostavilo da kulturna prezentacija “države” na Olimpijadi nije na vreme osmišljena. Ponudili su nešto èega niko drugi ne bi mogao da se seti - da ono što se državom i državnom televizijom zove bude pokriæe za sitan æar ekipe “zaslužnih”, ovaj put “novinara” i “umetnika”. Ministar 011 imao je sluha za to. Za šta drugo država uostalom i služi? Za državnu televiziju znamo, ona, kaže njen šef, treba da opamećuje narod. Zato su u Atinu išli samo najbolji.

Sve u svemu, pravo na negodovanje zbog izbora selektora Miklje imaju jedino istinski doajeni srpske kulture našeg doba: Stoja, Indira, Aca Lukas, Ceca, Džej... Kako za njih nije bilo mesta na selektorovom spisku kada se zna da su upravo oni najbolji i najpoznatiji ambasadori “naše” kulture. Treba se nadati da će, posle sveobuhvatnih analiza rezultata iz Atine koje su najavljivane, bar na Olimpijadu u Pekingu putovati najjača “kulturno-medijska” reprezentacija. I sportski rezultati æe onda sigurno biti mnogo bolji.

ŠUTIRANJE ROCK&ROLLA by Pedja Dragosavac

MAGAZIN CAMP, NO.1, OKTOBAR 2004.

Zahvaljujuæi znamenitoj prošlosti, B92 je na svoju 15-tu godišnjicu mnogo više od obicnog medija, postao je mit! Mitologizacija ne znaèi da herojskih dela nije bilo. Naprotiv: Bilo ih je i nikad neæe biti sporna. Nanosi vremena, meðutim, znaju da zamagle stvarne dogaðaje, da im udahnu sasvim nova znaèenja. Istinita (i)storija je stvar interpretacije: «Reci mi šta hoæeš da budeš i prošlost po meri cilja biæe skrojena!»

Za 15-ti roðendan Radio B92 evocirao je uspomene na prošlost mnogo više nego ranije. Nekadašnji novinari su ponovo sedeli pred mikrofonima, glumila se mladalaèka spontanost, èak su - jednom dnevno! – emitovane pesme koje su nekada bile nezaobilazni deo muzièkog programa. Nostalgièna seæanja trebalo je da naglase kako stari duh Omladinskog radija B92 sada obitava na Novom Beogradu, u luksuznim prostorijama razgranate kapitalistièke kompanije B92.

Iako se poziva na dane bolje prošlosti, B92 treæeg milenijuma je u suštinskom smislu jedan sasvim novi entitet. Nekadašnji omladinci – buntovnici socijalizma - 2004. godine su etablirani trideset(i-nešto) godišnjaci. Avangarda tranzicije. Neki šefuju u matiènoj kuæi, neki su se preselili u još profitabilnija preduzeæa, jedino je, valjda, Milica Kuburoviæ bez traga i glasa nestala iz javnog života.

Rast firme razvodnio je nekada kompaktan kolektivni duh. Prljav veš sve èešæe dopire u javnost. Meðu razlièitim frakcijama kapitalistièke kompanije konstantno tinja sukob niskog intenziteta. Starosedeoci se, bar deklarativno, glože oko vizije buduænosti Radija. Jedni su za beskompromisn(ij)u komercijalizaciju, drugi za oèuvanje kontrakulturnog plamena. Problem je, meðutim, što je reè o «sholastièkoj» raspravi. Nikakve vizije po svoj prilici nema. Poklekla je pred «nameštenjima» koja znaèe moæ, status, društveni ugled.


Radio
Mada je Radio danas samo jedan manji segment kompanije B92, ni njega nisu mimoišle «sistemske promene». Emisije kao što su «Šišmiš» i «Velika rokenrol prevara» davna su prošlost, u nekada neprikosnovenom terminu „Intervjua dana“ emituju se razbibrižni kvizovi, angažovanost je razvodnjena trivijalnim tonovima i reklamama. Prirodno je, stoga, što se i plejlista osvežava sve lakšim sadržajima. Zahtevi oglašivaèa i muzièke želje najbrojnije publike - one koja radio slušaju na preskok, u intervalima od desetak minuta – morale su da budu pretpostavljene navikama starih slušalaca.

Na skali vrednosti, Public Enemy, Sonic Youth ili Disciplina Kième nekada su se kotirali mnogo bolje od muzièkih želja domaæica koje slušaju radio dok kuvaju ruèak. Vremena su se, meðutim, promenila. Preživele oaze drugaèije muzike – „Disko 3000“, „Moæ veštica“, „Originalni soul reènik“ i dr. - podseæaju na pionirske dane, no ne treba gajiti iluzije kako je povratak na staro moguæ. Nije mala stvar ni što je inovirana „mejnstrim“ koncepcija Radija B92 ponovo najispoliranija u èitavom etru.

Zašto muzièka redakcija B92 ne uspeva da razvije populistièki koncept, koji bi u isto vreme bio po ukusu široke publike i po meri «muzièkih puritanaca» iz redakcije, složenije je pitanje na koje ima više odgovora.

Dok je „ukus miliona“ u Srbiji je 90-tih srozavan na najjeftinije ružièasto, B92 je dugo bio jedini medij koji je (i) u muzièkom smislu išao u korak sa vremenom. Slušaocima je pružao ugodnu iluziju kako žive u svetu a ne u crnoj rupi univerzuma. Pomalo paradoksalno Radio je bio najnezavisniji u doba najcrnjeg mraka prve polovine 90-tih. Živelo se od donacija, ali je donatora bilo taman toliko da ni jedan nema veæi uticaj na ureðivaèku politiku. Zato je u muzièkom smislu bilo moguæe razvijati koncept koji bi bio shvaæen kao elitistièko-eksluzivistièki èak i u sredinama gde jaz izmeðu masovne i alternativne kulture nije tako dubok kao kod nas. Ipak, propuštena je prilika da se znaèajnije podrzi i pomogne razvoj lokalne kulturne produkcije.

Do prve «zvaniène» korekcije muzièke politike Radija došlo je sa formiranjem ANEM-a. Usled velikog rasta slušanosti tokom zimskih demonstracija 96/97 unutar kolektiva sazreva svest o potrebi trajnijeg pridobijanja mejnstrim publike. Pod savetnièkom paskom iskusnog radio-konsultanta iz Velike Britanije, B92 uvodi formulu plejliste - unapred odreðene liste pesama koje se puštaju tokom dana. Muzièka šema, koju su do tada kreirali muzièki saradnici, gubi na nepredvidivosti, ali Radio zato dobija na slušanosti.

Jedan mnogo drastièniji rez, meðutim, teško je vremenski locirati. Razgraðivanje domaæe rok scene bio je «proces dugog trajanja». Muzièki stratezi Radija B92 svakako nisu bili glavni akteri u tom procesu, ali njihov doprinos ne bi smeo da bude prenebregnut.

Kada je posle zatvaranja 9. marta Radio B92 sledeæeg dana ponovo ušao u etar emitujuæi samo muziku, nisu puštane samo „angažovane“ pesme Public Enemy-ja i Clash-a, veæ i Disciplina Kième, na primer. Kada je bilo potrebno artikulisati antiratni stav, pod pokroviteljstvom Radija realizovan je projekat Rimtutituki. Jedino je na talasima B92, u redovnom programu, emitovana necenzurisana verzija Rambove „Prijatelju, prijatelju“. Jedino na frekvenciji 92,5 MHz „Molitva“ Partibrejkersa nije bila politièki nekorektna.

Jedino je B92 mogao da pruži kakvo-takvo utoèište rok-sceni koja se našla na vetrometini. Ali, nije. Sa objašnjenjem da bi emitovanje domaæe muzike znaèilo utapanje u bezlièno radio-difuzno okruženje, B92 ne samo da se kontinuirano distancirao od domaæe rok-scene, veæ se dobrovoljno odrekao celokupne jugoslovenske rok baštine. Iako je ta muzika postala sastavni deo kolektivnog identiteta više gradskih generacija širom Jugoslavije, gurui ispravnog muzièkog ukusa odluèili su kako to više nije «kul». Preæutno je usvojena i premisa da je „naprednoj“ srpskoj publici (koja sluša B92) engleski bliži od maternjeg jezika.

Takva odluka imaæe dalekosežne posledice ne samo po (zvuèni) identitet Radija, veæ i na pravac razvoja popularne muzike u Srbiji. Pošto je tokom 90-tih postao najmoæniji trendseter «s one strane Pinka», B92 imao je potencijal da odluèujuæe utièe na taj pravac. Izabrao je, ipak, komforniju ulogu povlašæenog epizodiste. Umesto da nametne model urbane muzike i urbanog životnog stila koji bi bio alternativa ružièastom, odluèuje se za (sektaški) ekskluzivizam i snobizam.

Jugoslovenska rok muzika, šta god ko o njoj mislio, predstavljala je jedinu „urbanu baštinu“ koja je mogla da bude osnova za stvaranje civilizovanog novovremenskog koncepta popularne kulture. No, baština je napuštena. EKV je na talasima Radija B92 poslednji put bilo moguæe èuti onog dana kada je umro Milan Mladenoviæ. Nije bilo dovoljno samo ratosiljati se balasta „stare“ domaæe rok muzike, veæ je to nasleðe bilo neophodno uniziti, ne bi li se dokazalo kako je odluka imala pokriæe.

Jedina domaæa muzika koja æe ubuduæe postojati u programskoj šemi biæe muzika iz produkcije B92: Veliki prezir, Jarboli, Eva Braun, Kanda, Kodža i Nebojša, Darkvud dab... Podržavanje „nove scene“ u trenutku kada je muzièko tržište bilo u potpunom raspadu bio je hrabar potez vredan poštovanja. Postavlja se, ipak, pitanje šta je bio cilj kome se težilo – korespondiranje sa širom publikom ili zadovoljavanje „ekipe“ iz kruga dvojke. Prvi cilj nikada nije postignut. Drugi jeste, ali samozadovoljavanje i nije neka zabava.

Svojim sastavima, èiji kvalitet uglavnom nije sporan, matièna kuæa u mnogo èemu je uèinila medveðu uslugu. Stvoren je diskontinuitet sa prethodnom generacijom bendova, a prema svim grupama nove generacije koje ne objavljuju za B92 podignuta je visoka ograda. Bagatelisala se popularnost Dece loših muzièara, Sanšajna ili Del Arno Benda, a veštaèki su pumpani sastavi znatno skromnije tržišne vrednosti. RTS propagandni manir pre ili kasnije morao je da proizvede kontra-efekat. O tome najilustrativnije govori pesmica „Mrzim Kandu, Mrzim Kodžu, mrzim Silu, Darkvud dab...joj što mrzim Beograd“, koja i dan danas može da se èuje po provinciji.

Proces obesmišljavanja domaæe rok scene išao je ruku pod ruku sa distanciranjem od rok nasleða uopšte. Po ugledu na svetske metropole gde se u prvoj polovini 90-tih zahuktava tehno-manija i B92, da sluèajno ne bi kaskao za trendom, negde baš u jeku najveæe ekonomske kataklizme, pravi zaokret u tom pravcu. Gotovo preko noæi, gitarski zvuk poèinje da tretira kao arhaiènost, ili, internim reènikom, kao zabavu za seljake.

Rokenrol 90-tih jeste prolazio kroz veliku krizu. Komunizam je izdahnuo, svet se promenio, raðao se novi senzibilitet. Muzika je poèela da se razvija difuzno, u mnogo razlièitih pravaca. U promenjenom kontekstu rokenrol kao da se izduvao i izgubio na uverljivosti. Ipak, u svetskim metropolama iz kojih su razni uticaji stizali u Srbiju rokenrol je ostao legitimna alternativa. Ne više glavna i jedina, ali svakako jedna od alternativa.

Naèin na koji je „urbani Beograd“, olièen izmeðu ostalog i u Radiju B92, šutnuo rokenrol i prešaltovao se na di-džejeve svih boja imao je u sebi nešto vrlo provincijalno. Gurui ispravnog ukusa, koji su do juèe glorifikovali nojz i garažni rok, doživeli su iznenadno prosvetljenje i preko noæi promenili veru. Slušalaèka pastva poslušno ih je sledila i dok se lupilo dlanom o dlan „urbani Beograd“ veæ je bio u kolu novog trenda. B92 je taj novi trend kanalisao – preko programa, ali i prekovremenim radom svojih muzièkih saradnika, kojima klupski angažman - reklamiran na radiju - postaje redovna „honorarna“ delatnost.

Mnogi su i dan danas ponosni kako je to „urbani Beograd“, èak i u vreme sankcija, izolacije i ekonomske katastrofe, išao u korak sa svetom. Na tu temu, nažalost, nije bilo javne polemike - popularna kultura u Srbiji tretira se površno i „hvata“ stihijski – jer da jeste, èula bi se i drastièno drugaèija mišljenja. Ideja o kopiranju koncepta klupske kulture Londona ili Njujorka u bednoj i izolovanoj Srbiji - gde je najveæi broj noænih klubova smešten na Ibarskoj magistrali i gde mladi tavore bez posla i perspektive - sama po sebi je bila prilièno bizarna.

Ali ne znaèi da se nije primila. Naravno, na izvitoperen naèin. Siromaštvo, nedostatak informacija i nepostojanje komunikacije sa spoljnim svetom uticali su na to da se «srpski klabing» razvija u kontekstu koji sa izvornim nema mnogo veze. Za tako nešto nije postojala realna „materijalna i socijalna baza“ (koliko postoji danas svedoèi razgranatost klupske scene – klubovi koji na nešto lièe mogu da se izbroje na prste jedne ruke).

Posredno i neposredno, B92 i poslenici njegove muzièke redakcije dali su neprocenjiv doprinos ustolièavanju „rejva“ u „glavnu (noænu) prièu“ u gradu. Nije se mnogo marilo za posledice po ostatak muzièke scene. U nelojalnoj konkurenciji sa di-džejevima, živa muzika postaje nerentabilna – èist luksus. Scena se tako temeljno urušila da ni dan danas ne može da stane na noge.

Transformacija u radio-televiziju i privatizacija za B92 su bili maè sa dve oštrice: postaje jedna od najmoænijih medijskih kuæa u Srbiji, ali više ne može više da raèuna privilegovanu poziciju „ni na nebu ni na zemlji“ – izmeðu tržišta i donacija. Trvenja oko muzièke koncepcije prilagoðene novoj poziciji i novim ambicijama Kuæe predstavljaju paradigmu teškoæa sa kojima se suoèava jedno „porodièno“ preduzeæe kada za kratko vreme izraste u veliku kompaniju.

Radio B92, ukljuèujuæi tu i muzièku redakciju, dugo je plutao kao samodovoljno telo. Ukoliko bude znaèio silazak iz oblaka na zemlju, sudar sa tržištem po B92 može da ima i pozitivne posledice. I dalje je to jedan od retkih medija sa potencijalom da nametne alternativni kulturni koncept ružièastom otrovu. Da bi taj potencijal bio iskorišæen na pravi naèin i „za opšte dobro“ neophodno je stvoriti civilizovan populistièki koncept. To bi konaèno trebalo shvatiti kao izazov, ne kao truli kompromis.

Nije neophodno puštati Željka Joksimoviæa, ali jeste preko potrebno zapitati se zašto B92 – njegova muzièka redakcija i produkcija - do sada nije izbacio ni jednu muzièku zvezdu èiji bi rejting bio bar na nivou popularnosti samog Radija. Veliki deo današnjeg problema Radija B92 jeste što je dao veliki doprinos produbljivanju pomenutog jaza izmedju masovne i alternativne kulture. I kako god da se okrene na kraju balade moraæe da pokusa ono što je sam kuvao. To je zalog «svetle buducnosti».

Sunday, November 06, 2005

REM = Južnjačka uteha

Magazin CAMP, no.2, januar 2005.

I'm going to make whatever it takes,ring you up, call you down, sign your name, secret love,make it rhyme, take you in, and make you mine.


REM – Strange currencies – Monster 1994.



Legenda kaže da kada je Majkl Stajp ( Michael Stipe ), krajem sedamdesetih, prvi put ušao u Vukstris ( Wuxtry’s ), kultnu Atinsku( Džoržija, SAD ) prodavnicu ploča, sa sobom je vodio dve zgodne devojke. Prodavac, Piter Bak ( Peter Buck ) je, sav srećan zbog neočekivane ženske posete, izašao da ih provede kroz rafove. Legenda nam ne govori da li je, tada tek punoletni Stajp išta pazario tog dana. Pretpostavlja se da ih je Bak ubeđivao da uzmu nešto od njegovih favorita, Tom Petija ( Tom Petty ) ili Brdsa ( The Byrds).Zna se samo da su devojke bile sestre Majkla Stajpa, Linda i Sindi. I da je Bog rok muzike odlučio da američki jug podari i drugim najvažnijim događajem u istoriji svog mandata ( prvi se dogodio par decenija ranije, kada je dobri sin Prisli poželeo da obraduje mamu rođendanskom pesmicom ).

Petnaest godina kasnije, leta 1996, Stajp, Bak, Majk Mils i Bil Beri u zgužvanim majcama poziraju za naslovnu stranicu magazina „Rolling Stone“. Namerno ili slučajno, poluzainteresovano gledaju u objektiv. Ispod njihove fotografije samo jedna rečenica, pitanje - „Would you pay 80 milion USD for this band?“ Ljudi iz Vornera ( Warner ) nisu imali dilemu – četvorka iz „atinske škole“ je potpisala tada najskuplji ugovor u istoriji rok muzike – osamdeset miliona za pet albuma. I to unapred. Šta se desilo? Kako su stigli od Vukstrisa do Vornera? I o čemu su te pesme zapravo?

REM su svoj prvi koncert održali u Atini 19.aprila 1980. Naziv za bend ( koji je skraćenica termina Rapid Eye Movement, što je u stvari brzi pokret oka do koga dolazi kada je čovek u fazi dubokog sna) su smislili tako što su pijani, po zidu dnevne sobe kredom žvrljali razna potencijalna imena. Akronim r.e.m im se učinio dovoljno dobrim i provokativnim ( druga alternativa je bila „Negro eyes“ ). U aprilu 1983. objavljuju svoj prvi long plej album „Murmur“ koji prevazilazi sva očekivanja i već na početku grupa postaje apsolutni kult po koledžima u Americi i Evropi. Do 1988. REM objavljuju još 4 albuma „Reconing“, „Fables of the reconstruction“ „Life’s rich pageant“ i „Document“. Pesme sa ovih ploča „The one I love“, „The end of the world as we know it“, „Perfect circle“,“So.Central rain“ ostvaruju veliki uspeh na nezavisnim i koledž radio stanicama ali bend i dalje ne ostvaruje kopču sa širom, mejnstrim publikom. Ipak, „Green“, prvenac izdat za veliku kuću ( Warner bros ) i spot za singl „Orange crush“ lako osvajaju nove slušalačke teritorije. „Green“ i svi albumi koji su se desili posle njega – „Out of time“, „Automatic for the people“, „Monster“, „New adventures in Hi-Fi“,“Up“, „Reveal“ i poslednji „Around the sun“ dokaz su da gigantski ugovori, velike turneje i planetarna popularnost ne moraju uvek da znače pad kvaliteta i komercijalizaciju. I tu su REM izuzetak koji potvrđuje pravilo.

REM je već početkom devedesetih zadobio status fenomena kojim se lako može opisati stanje u američkom društvu krajem XX veka, kao što su to i filmovi Kventina Tarantina ili knjige Breta Istona Elisa ili Daglasa Kouplenda. Kritika potrošačkog sistema vrednosti, otuđenje, socijalna angažovanost, ekološka svest bile su glavne teme tekstova ovog benda. Ipak, publika je reagovala na lirska osećanja koju su prenosili kroz muziku a ne na tužne „dvoje se vole, treći im smeta“ tekstualne zavrzlame – Stajpovi tekstovi su od početka bili zagonetni čak i za ostale članove grupe. Kada je „The one I love“ osvojila etar mnogi nisu shvatili ironiju na temu „prave ljubavne pesme“ a neki fanovi još uvek sentimentalno doživljavaju ove stihove. „Losing my religion“ jeste prva pesma koja direktno govori o muško-ženskim ili muško-muškim ili žensko-ženskim odnosima a koja je izašla iz REM radionice. I ona je bila prelomna tačka njihove karijere. Nesvršeni studenti umetnosti sa provincijskog univerziteta tako su, za kratak vremenski period, postali jedini neosporni savremeni američki rok bend. I mit se vaspostavio – REM su grupa čije su pesme najčešće korišćene u tinejdžerskom serijalu „Beverli Hills 90210“ ( Brenda Volš demonstrativno baca u đubre „Out of time“ kada Dilan raskida sa njom – jer „Losing my religion“ je „njihova pesma „ ), Džef Goldblum vozi bicikl uz ritam „The end of the world“ na početku propagandne žvake- filma „Independence day“ a Bret Iston Elis čak formuliše stanje svesti jednog od junaka svoje knjige „Glamorama“ kao „That was that’s me in the corner/that’s me in the spotlight moment“.

„Automatic for the people“, tiha voda koja breg roni, delo je u produkciji Skota Lita a izlazi u jeku granž pokreta i važi za najbolji album REM-a. Stajp je proglašen za „glasnogovornika generacije“ a članovi benda se sve više aktiviraju u političkom životu, pogotovo agitujući za svrgavanje republikanaca i postavljanje Bila Klintona na čelo Sjedinjenih Država. Sledi „Monster“, snažan album o seksu i strasti, tekstovi postaju sve eksplicitniji a planetarni tron sve čvršći.
Na „ Adventures in Hi-Fi“ Majkl Stajp udružuje vokal sa svojim dugogodišnjim idolom, muzičarkom Peti Smit – rezultat je maestralna „E bow the letter“, po mišljenju sladokusaca jedna od najemotivnijih pesama u njihovoj karijeri. Zbog zdravstvenih problema i želje da se posveti porodici, 1997. bubnjar Bil Beri napušta bend ali REM nisu demoralisani. Snimaju još tri albuma na kojima reafirmišu stare uticaje – postaju sve popularniji u Evropi, a singlovi su praćeni inovativnim spotovima („At my most beautiful“, „Imitation of life“, „Bad day“ ).

Snaga i značaj REM-a se ne mogu do kraja objasniti bez da se uđe na metafizičku ravan. Misteriozna lirika, frontmen harizmata, život u provinciji, konstantna reinvencija. Stajp, Bak, Beri i Mils su prvi muzičari koji su deglamorizovali rok „lajfstajl“, ne samo načinom života već i time što su od samo početka pripadali muzičkoj alternativi u kojoj su takvi, nepromenjivi, postali i ostali važni. Simbol su integriteta, sve vreme poštujući tradiciju nezavisnog zvuka, čineći sve isto kao da masni ugovori uopšte ne postoje. Stvar je jednostavna - niko nikoga ne može rečima da ubedi da počne da sluša REM, jer je ulazak u njihov svet krajnje dobrovoljna i nužno spotana inicijacija. Posle koje odgovor na pitanje o tome da li su bolji Bitlsi ili Stonsi može da ima samo tri slova.

Pesme REM - najčešće postavljana pitanja

Da li je “Automatic for the people” ime restorana?
Ne, to je slogan restorana Weaver D's Delicious Fine Foods, popularnog mesta u kome se jede domaća, atinska kuhinja.

Ko je Tarsem, reditelj spota “Losing my religion”?

Tarsem je indijski reditelj, ljubitelj Tarkovskog i Karavađa, a njihov uticaj je evidentan u ovom višestruko nagrađivanom spotu. Inspiraciju je našao I u indijskoj mitologiji, posterima iz vremena sovjetske revolucije I u Markesovoj priči “Starac sa ogromnim krilima”

Da li je hit sa albuma UP, “At my most beautiful” posveta Bič Bojsima?
Da. Ta pesma je napisana kao omaž Brajanu Vilsonu čiji su Mils i Bak veliki obožavatelji.
Kako glasi tekst refrena pesme “Sidewinder sleeps tonight”?
Dok se tekstovi pesama nisu pojavili na netu obožavatelji su licitirali između "Call me in Jamaica," ili "Only in Chalawaika." Ipak tačan odgovor je "Call when you try to wake her up” ili kako Stajp povremeno peva “Call me if you try to wake her up."

Ko je Monti iz pesme “'Monty Got a Raw Deal' ?
Glumac Montgomeri Klift.
Da li je pesma “Losing my religion” o gubitku vere u Boga?
Ne, to je fraza koja se na jugu Amerike koristi kada nekom “pukne film”, najčeće se kada se govori o raskidu veze. Kako je Stajp rekao u nekom od svojih intervjua, tekst se odnosi na nekoga ko je odlučio da prestane da bude fatalno zaljubljen I da ga je za pisanje teksta inspirisala opsesivna ljubav o kojoj pevaju The Police u hitu “Every breath you take”.

Da li je tačno da su REM obradili pesmu Glorije Gejnor ( Gloria Gaynor ) “I will survive”?
Da, povremeno je izvode na koncertima ali se ta pesma nije našla na „bootleg“ CD-u sa obradama “Frequencies”. Zanimljivo je da je na njihovoj koncertnoj listi ponekad I “Wicked game” Chris Isaaka.

Šta znači “Star me kitten”?
Refren glasi Have we lost our minds?Will this never end?Just fuck me kitten.You are wild and I'm in your possesion. a pesma je trebala da se zove Fuck me kitten. Ipak, izdavačka kuća je umesto reči fuck htela da stavi zvezdicu (* ) pa su je REM i bukvalno nazvali “Star me kitten”. Ista stvar se desila pesmi Rolling Stones-a “Starfuck” koja se na albumu zove “Starstar”.

U koliko sati REM pišu svoje pesme?

Verovatno imeđu 3 i 4 ujutru, to je vreme koje se precizno spominje u tekstovima.
(Saturn Return, E -bow the letter, Daysleeper )

Da li se Majkl Stajp zabavljao sa Kortni Lav ?

Ne, ali su dobri prijatelji. Ona je posle smrti Kurta Kobejna poklonila bendu Kurtovu gitaru na kojoj su odsvirali pesmu “Let me in” a koja je posvećena frontmenu Nirvane. U jednom od poslednjih intervjua Kurt je otkrio svoju fascinaciju REM-om “Želeo bih da Nirvana snimi barem još jedan album koji bi zvučao eterično i akustično, kao “Automatic for the people”. Kada bih samo mogao da napišem neku pesmu kao što su njihove.Najbolji su.”

Da li bi ste platili 80 miliona dolara za ovaj bend?

Zaokružite na 100.




Priprema za koncert 21.01.2005. – Korisni sajtovi

http://www.remhq.com/ – oficijelan, tezi za otvaranje

http://www.murmurs.com/ – jako dobar fan sajt, odlican interfejs

http://www.myrem.com/ – cetovi + trivia

PHOENIX - Četiri minuta savršenstva


Magazin CAMP, no.2, januar 2005.


Brajan Vilson, alfa popularne muzike, rekao je jednom prilikom da želi da napiše savršenu pop pesmu koja bi trajala samo dva minuta. Vilson to reče i ode u legendu
( otišao je, doduše u mentalnu instituciju, ali je „legenda“ nekako bolji izraz ). Od tada, ova ideja lidera Bič Bojsa postaje mantra za nadolazeće pop pokušaje i sve one koji su želeli da nađu čarobnu formulu za muzičku alhemiju. Krajem devedesetih dobar tekst i prijemčiva melodija zamenjeni su beskrajno dosadnim lupovima kao rezultatom pošasti elektronske muzike i delovalo je da je Evropa izgubljen kontinent za pop. Ipak, dvehiljadite, kada se prelamao lažni milenijum, Francuska, ta stara dama puna iznenađenja, pokazala je svetlo na kraju tunela svima onima koji su verovali da hemijske droge nisu u potpunosti isprale mozgove muzičara mlađe generacije.

U našem narodu postoji ta diskutabilna teza koja kaže „ništa bez Srba“. A ovaj tekst će dokazati i delimičnu opravdanost takvog razmišljanja.

Svojim prvim long plej delom UNITED pariski bend PHOENIX ( predvođen mladićem domaćinskog imena Laurent Branko Brankovic ) otkrio je publici sasvim novo „čitanje“ melodije i refrena, a sve zahvaljujući razoružavajućem vokalu Tomasa Marsa. Uz pomoć zaraznog hita i bizarnog spota IF I EVER FEEL BETTER, Phoenix su se ustoličili kao heroji novog muzičkog eklekticizma. Drugi singl sa narečenog albuma, TOO YOUNG oduševio je amerikance i to od kako je upravo tu numeru Sofija Kopola iskoristila u jednoj od ključnih scena filma „Izgubljeni u prevodu“. Rediteljka se u međuvremenu združila i sa celom ekipicom sa evropske pop – elektro scene ( Air, Daft Punk, Chemical Brothers ) a brat, Roman, angažovan je da izrežira spot za novi album njenih miljenika, grupe Phoenix.

Posle četiri godine pauze, tokom koje su, kako su rezultati pokazali, veoma vredno radili, Phoenix su se vratili novim izdanjem ALPHABETICAL. Roman Kopola nije mnogo filozofirao i snimio je relativno strejt spot za prvi singl „Everyhing is everything“. Verovatno je i sam shvatio da tako dobroj pesmi i ne treba suviše dodataka i veštačkog obogaćivanja.

Odgovorno tvrdim da je Alphabetical jedno od najboljih, user-friendly, svi-na-žurci-đuskaju, izdanja u poslednjih nekoliko godina. Takođe, to je i školski primer kako muzika može da postane primenjena – kao životni saundtrek. Jer kako reče još jedan žestoki ovisnik o melodiji, Badly Drawn Boy „...songs are never quite the answer, just the soundtrack to a life“. ( Još genijalnih misli ovog autora možete čuti u pesmi „You were right“ ).

Alphabetical nam pomaže da relativizujemo ljubav, da se ponovo zaljubimo, raskinemo ili jednostavno priznamo da je ono čime ćemo se zadovoljiti jedino Everything. Ovo je odlična ploča ( ako se taj termin i dalje može upotrebiti ) i za putovanja - na planinu ili more, tu su ritmovi za poletanje, sletanje, turbulenciju ali i za dugačak, mračan tunel. Za kratak put ili onaj zauvek.

A kada stignete tamo gde ste oduvek želeli da budete ( bukvalno ili metafizički ), šampanjac u led, pogled ka pučini, premotajte do broja 5 ( pesma „Victim of the crime“ ) i onda uživajte u četiri minuta i jednoj sekundi savršene melodije.

www.wearephoenix.com

TOPLA PREPORUKA

MAGAZIN CAMP, no.1, oktobar 2004.



Morisi ( ex The Smiths ) posle sedam godina ćutanja, odlučio da se obračuna sa Amerikom koja mu je dugogodišnja domovina, ali i sa Britanijom, kojoj se obraća sa gnevom i nostalgijom



Okrugla soba puna mladih, veselih lica. U sredini, rasporedjeni instrumenti. Muzičari započinju prve taktove pesme koja zvuči kao mondish retro-rok. Pevač se okreće ka kameri. Beli sako ( da, kao onaj koji su svi nosili na Euroviziji ), farmerke, fensi cipelice. Morisi, jedan od najznačajnijih muzičara sredine osamdesetih, posle nekoliko godina odsustva sa scene, vratio se da nešto kaže.

Frontmen najvažnijeg od svih važnih alternativnih bendova, sastava The Smiths, poznat je po dobro upakovanoj ali brutalnoj istini, koju plasira kroz tekstove, i po prgavom temperamentu. Tokom devedesetih se parničio sa ostalim članovima benda, a u pauzama suđenja snimao je relativno nezapažene albume. Kritičari su ga, ne bez razloga, opominjali da ne može da živi od stare slave. A slava je, zaista, bila ogromna. Kada je, povodom svog 45. rođendana ( 22.maj 2004. ), odlučio da napravi koncert u rodnom Mančesteru, 15.000 ulaznica je planulo za manje od tri sata. Ovoj pomami doprinosi i izuzetan uspeh njegovog poslednjeg albuma “You are the quarry”, kojim je Morisi razrdmao svoju uspavanu stariju fan-bazu i zadobio nove poštovaoce.

Stiven Patrik Morisi je odrastao u Mančesteru, gradu koji je u pretposlednjoj deceniji prošlog veka zbog svojih “zasluga” proglašen za muzičku Meku. A ovu titulu za Mančester je zadobio impresivan tim sastavljen od bendova Joy Division, New Order, The Stone Roses, Happy Mondays…Svi oni su ponikli upravo odande, najveći broj sa etikete Factory records. Ipak, u istoriji muzike, The Smiths će ostati ono što je Bekam bio u FC Man.United. Neprikosnoveni i najobožavaniji. Pre karijere u bendu, Morisi je bio muzički novinar a jedno vreme je vodio i fan - klub grupe New York Dolls. Krajem 1982. upoznaje gitaristu Džonija Mara sa kojim otpočinje saradnju, a njih dvojica će postati kreativni stub benda The Smiths. Morisijevi tekstovi iz tog perioda spadaju u najcitiranije u muzičkoj štampi, mnogi su inspirisani delima Oskara Vajlda i drugih poznatih piscaca, a kroz njegov rad se često provlači i opsesija koju ima prema Džejmsu Dinu. Posle pet izuzetno plodnih godina, u kojima izlaze inovativni i provokativni albumi kao što su “The queen is dead” i “The world won’t listen”, Smitsi se zvanično raspadaju polovinom 1987. U prvom periodu solo karijere Morisi je uspešan, da bi se kasnije odvojio od komercijalne scene i snimao samodovoljne “nosače zvuka” .

“You are the quarry” je njegov povratak na stari način. Morisi je bio u studiju zajedno sa muzičarima, što predstavlja osnovnu promenu. Prethodnih godina snimao bi prvo svoje deonice a onda je bend odrađivao ostatak, bez mogućnosti da se konsultuje sa „tatom“. Na ovaj potez ga je nagovorio izuzetno zahtevan producent Džeri Fin, poznat po svom radu sa pop-pank bendovima kao što su Blink-182 ili Green Day. Album kombinuje mnoge žanrove – od elektro zvuka, preko instrumenata kao što su mandolina i flauta, do džeza i roka.

“Spalite disko, obesite di-džeja Jer muzika koju tamo puštaju Ne govori mi ništa o mom životu…”

…poručili su The Smiths 1987, a publika je poslušala. Iako nisu zabeleženi fizički napadi na disk-džokeje, muzička scena je postala bogatija za veliki broj bendova koji su propagirali nešto više od komlovanih pramenova Wham-a ili Duran Duran. Morisijevi stihovi ostaju u podtekstu svakog kasnijeg pokreta koji se borio protiv beznačajnih Billboard pesmuljaka ili autistične, polupotentne elektronike. A sa takvim nasleđem i reputacijom, šta je to što Morisija sada žulja i šta mu smeta?

Amerika. Njihova spoljna politika. ( America you are not the world ) I unutrašnja politika.( The first of the gang to die ) Britanija. Umešanost u prljave ratove.( Irish blood, English heart ) Smetaju mu i njegovi dojučerašnji fanovi , koji su ga sažvakali i ispljunuli. Smeta mu njegova sopstvena nostalgija za boljom Engleskom koju pamti.( Come back to Camden, You know I couldn’t last )

Da li u vam u lokalnoj diskoteci puštaju melodije koje govore o vašem životu? Ako je odgovor ne, znate šta treba da uradite.

DOK ANDJELI SPAVAJU, AZAZEL KOLO VODI!!!

RE-AKTUELIZACIJA


Reagovanje na diskusiju povodom filma “ Sarajevo “ Bernara – Anri Levija. Razgovor emitovan na televiziji B92 u ponedeljak, 17.decembra 2001.


Javne licnosti nisu obicna ljudska bica. Od ordinarnosti ih razlikuje ih uvek i najvise – veća Odgovornost. Pa cak i onda kada pozele da se opuste i daju sebi oduska, tu i tamo se pojavi neka zlocesta TV stanica Ili paparazzo te ih uhvati pripite, polunage ili u nekoj preljubničkoj aktivnosti. Ovo je,najcesce, slucaj sa zvezdama estrade .Ali , pre izvesnog vremena, skandal u medijskom prostoru izazvala je gospodjica Dakic svojim neprofesionalnim vodjenjem prenosa sa svetskog finala za Mis sveta. Zbog nekih teskih reci pominjan je i njen moguci rasizam . Cela stvar nije otisla dalje od par naslova, odbrambeno-napadackih i to je bilo to. Ipak, narecena gospodjica se u svojim emisijama bavi “laganim “ temama, kao sto su moda i trendovi te je stoga, sve ovo manje-vise palo u zaborav ( iako bi, da je takve stvari izgovorila na bilo kojoj svetskoj televiziji u zaborav, vrlo brzo, pala njena voditeljska karijera …)

Nazalost,nova neprijatna iznenadjenja se nizu. Sinoc smo, putem televizije B92 mogli da prisustvujemo tribini odrzanoj u bioskopu “ REX “, a sve povodom filma o Sarajevu francuskog filozofa Bernarda – Anri Levija. Iz prvog reda, sva u belom, smesi nam se voditeljka emisije “ Dok andjeli spavaju “, Marina Rajevic – Savic. Ova gospodja vec godinama vodi svoj talk-show posvecen najmladjima i roditeljstvu. Lepa i humana tema, nema sta. Marina se, koliko vidimo, na ovoj tribini pojavila u svojstvu publike ali ipak u prvom redu, da bi svojim aplauzom ili negodovanjem i javno obznanila svoje misljenje o ovoj kontroverznoj temi. I to je lepo. Nemati stav po ovom pitanju je , verovatno, najneodgovornija stvar. ( Osim one da stav bude pogresan sto za objektivnu pricu i nije toliko bitno ) Vec na pocetku za mikrofon se uhvatise nacionalisti i tipovi radikalskog vokabulara. Poznata voditeljka tapse. Dakle, zauzela je stranu i to je jasno. Osudjuje ono sto Anri-Levi radi. I to je OK. Kad, odjednom, krv u zilama svakog civilizacijom dotaknutog coveka poce da se ledi. Salom se prolamaju ostre antisemitske uvrede zbog kojih se u svakoj postenoj zemlji ide u zatvor. Mladi srpski neonaci tip vredja i za sve probleme ovoga dela sveta optuzuje Jevreje i masone. Malo je falilo do poziva na linc…TV zvezda se ne buni. I ovo joj se dopade. Odobravanje ovakvih istupa snima televizija i tu dolazimo do odgovornosti pred javnim mjenjem. Mozda taj gest objasnjava sumnjive likove koji su se tu i tamo pojavljivali u njenoj emisiji , oni koji malo rade kao decji pedagozi a malo ucestvuju u nacionalsocijalistickom orgijanju sa pocetka devedesetih. Ovaj aplauz, verovatno, objasnjava i ona poluprofesionalna pitanja koja gospodja Savic postavlja svojim gostima a koja je sa rezignacijom spomenula Borka Pavicevic u toku pomenute tribine. Ipak, ostaje nejasnoca: neki od najvidjenijih ljudi SPC takodje su bili sagovornici u emisiji “ Dok andjeli spavaju “. Pa kako to da voditeljka od njih nije naucila nesto vise o medjureligioznom postovanju i tolerancjii ?

Za sve one koji ce narednih godina radjati decu Mojsijeve vere ostaje nada da ce uskoro u ovoj zemlji biti vise glavnih i ODGOVORNIH urednika i medijskih delatnika koji ce umeti da sa uspehom odvoje antifasiste od onih drugih , a da ce pominjanje ovakvih primera biti samo mala prica strave u vreme dok andjeli spavaju.

Dnevni list DANAS, 20.dec. 2001.

PIJAČNI BAROMETAR

Magazin CAMP, no.2, januar 2005.



Jutro prvog januara je idealno za ovakav eksperiment - Zamislite da, kao u sedamdesetima, imamo samo dva tv kanala, tri radio stanice, tuce nedeljnika/mesečnika i ni jedan tabloid. I da na ta dva kanala rade samo oni koji su prošli rigorozne audicije i testove opšte kulture, zahtevne škole dikcije a prirodno su obdareni kućnim vaspitanjem i prezentnim, televizičnim izgledom. Potom slične parametre apliciramo i na radio i novine. Jugonostalgičari će reći da je ova ideja super, i uz zvuke Haustora i ukus Zdenke utonuti u razradu nežnih osećanja. Antikomunisti će, pak, pokušati ( i možda uspeti ) da nam objasne da ONDA niko nigde nije mogao da radi ako nije bio u partiji, ako se nije odricao prodemokratskih stavova u ime Ljubičice bele. Znači Poletarac i Neven kao propaganda KaPeJu. Dikcija Dunje Lango i Dine Čolić kao posledica vremena provedenog u partizanima.
Zaključak ovakvog pokusa je malo neugodan – izgleda kao da je jednopartijski sistem, barem na formalnom nivou, bio blagodaran za domaće medije. Ipak, i u ovoj tezi postoji manji problem a zove se HRT. Apsolutno superiorna televizijska kuća u donjem delu Evrope, svojim programom svakodnevno poziva na tužnu komparaciju sa ovdašnjim kanalima. Možda su i Goran Milić, zatim fina deca iz emisije Briljanteen, duhoviti šoumen Joško Lokas, zgodne a pametne cice iz Špice i full respect Aleksandar Stanković članovi HSP-a, bivše Zenge ili bolničarke. Teško, pogotovo ako je Stanković SRBIN - kako ga je, lišen bilo kakvih umno osmišljenih argumenata, etiketirao njegov gost, do crvenila iznervirani vođa RTS-a. I tu, ponovo, dolazimo do nas. Skoro svi mediji odsustvom bilo kakve ideološke strategije od ovo malo kulture prave ksenofobičnu ujidurmu, u kome je ključna stvar ko je Srbin a ko ne, ko posti ko ne posti, ko je peder a ko strejt. A i onaj ko zaista nije strejt, a ima ih pregršt na televiziji, sme to da kaže jedino ako otkopa rupu u nekom parku i to tako prizna, po ugledu na „U cara Trojana kozije uši“. To bi zvučalo ovako „Ja sam gej ali to ne smem javno da kažem, ljutiće se moji omiljeni sagovornici – narodne pevačice i sportisti!!!“. Ovaj igrokaz nameće još jedno, mi/oni, poređenje. U komšiluku, u udarnom terminu, gostuje Seve, a domaćini emisije joj poklanjaju mali šou – njen imitator-transvestit peva neki od hitova a potom joj uručuje krunu i pozdrave gej populacije Hrvatske. Pritisak na dugme i povratak na domaći teren – na RTS-u 2 se, zagrobnim glasom, raspravlja o liku i delu Dimitrija Ljotića i njegovoj za predratno vreme progresivnoj tezi kako je i sam Hitler deo sveopšte judeo-komunističke zavere. Sviđalo se to nekom ili ne, jedan od ova dva programska koncepta vodi jednu od ove dve zemlje u Evropu bez granica. Drugi ne vodi. A možda to nekome i odgovara... Jer postavljanjem standarda tolerancije i jednakim pravima za sva verska, partijska i seksualna opredeljenja može da se desi da mnogi koji su danas politički korektni sutra otpadnu. Pa nećemo valjda da nam lezbejke vode emisije o odgoju dece a ateisti analiziraju pravoslavlje! To može uneti dozu objektivnosti u društveni život, a od toga je samo pola stepenika do otkrića da su mnogi carevi goli golcati.

Ovdašnji mediji su nam dali još tema za razmišljanje. Kreatorka Verica Rakočević i novinarka Ruška Jakić, u kemp emisiji Svet plus, otkrivaju svoje ljubavne dogodovštine, analiziraju prethodne brakove uz sve „slatka moja, znaš ti moj slučaj“. U finalu, Verica onako javno poruči mužu da treba malo češće da se javlja deci. „Uf, kako može, baš je pijačarka“ – kažu žene u frizerskom salonu. „Okrenućemo mi lepo Braću Karić, tamo vedri i oblači ona fina Bojana Lekić, žena – zmaj“. Ups. Mnogo gore, i eksplicitnije, u jednom nedeljniku, u celom pasusu, ta fina, napiše svom suprugu šta očekuje od njega da bi se baš on sa njom uselio u njen novi stan. Razlike između ova dva slučaja su minijaturne, kao recimo između Bajlonija i Palilulske. Samo što VR svojim imidžom i minulim radom to sebi može da dozvoli.

Ipak, da bi na primeru pokazali koliko ovakve izjave devalviraju bilo kakav autoritet, i ja ću svom mužu ovim putem poručiti par stvari, u pokušaju da osvojim prestižnu titulu KALENIĆ – Ako i dalje budeš ostavljao šolje od kafe po stolu a ne na podmetač, stvarno ću razmisliti šta ću s tobom u narednoj godini. I prestani da mi prigovaraš što hoću da kupim čivavu, nećeš me sprečiti! Meni se više sviđa da idemo u Prag za doček, a ako ne pristaneš, bolje se seli. Mislim da ti brada od tri dana bolje stoji, a valjda je važno šta ja mislim, trpim te tolike godine...