Sunday, October 30, 2005

MLADOST NE OPRAVDAVA BESVEST

MAGAZIN CAMP, broj 3. Mart 2005.


Lekcija iz nemačkog


Jedna od najposećenijih projekcija festivala čiji bi se „domaćin“ pre mogao nazvati Festoje a ne Festmen, bila je trosipočasovna saga o poslednjih nekoliko dana života Adolfa Hitlera koju je režirao Oliver Hiršbigel ( Oliver Hirschbiegel ) Film „Die Untergang“ ( na srpskom bi bilo „Pad“ ) prekršten je u bukvalno „Hitler-poslednji dani“. Izgleda da je pojašnjenje u naslovu upalilo - Po do tada najvećoj ciči i snegu, više od četiri hiljade beogradskih duša sjatilo se valjda da nešto malo sazna o istoriji, uporedi a možda i izvuče neko naravoučenije. Izgledalo je da će popodne proteći u miru i tišini, sve dok Firer ( u tumačenju Bruna Ganca ) posle prve trećine filma ne pomenu kako mu je baš drago što je trebio omrznute mu Juden. Kad, ne lezi vraže – kroz salu odjeknu nemnogoljudni ali iskreni i intenzivni aplauz! Od ovog trenutka praćenje filma bilo je poremećeno zagonetkom– Gde su, i kada, ovi klaperi imbecilizma videli te Jevreje? Ili crnce? Pa čak i tzv.Šiptare, koji bi sigurno ušli u ovaj pronacistički paketić? Samo na televiziji, kod Vudija Alena, na NBA utakmicama, ili Ramuša na Proces TV. Ali mrze.Pobili bi. Podržavaju Adolfa i njegove metode. Plješću i navijaju.
Jedini „lek“ da se dalje ne sramotimo međ strancima, a bogami ni pred samima sobom, je da pokušamo da toleranciju i antifašizam nametnemo silom. Pa lepo kad su na repertoaru kontraverzne predstave ili filmovi, a neko aplauzom afirmiše zločince ili njihovu politiku čime ugrožava mirno gledanje ostalim građanima – tri dana u zatvor. Nemci se, kao što smo videli na ovogodišnjem Festu, sa svojim demonima obračunavaju ne teranjem na robiju, već izvrsnim filmovima. I „Deveti dan“ Volkera Šlendorfa i „Napola“ mladog Denisa Gansela koriste Drugi svetski rat kao okvir za priče o velikim ljudskim dramama i dilemama. Ipak, kod njih ideološke dileme nema – svaki kadar jasno implicira da je to bio jedan od najgnusnijih perioda u istoriji civilizacije a scenarija nedvosmisleno apostrofijraju sve direktne uzočnike pada. I to, još uvek. Šezdeset godina kasnije. Možda će i u Srbiji 2055., neki blokbaster opisati ovdašnje krivce malo konkretnijim imenima od „Drekavac iz tunela“. Sa druge strane, sve najznačajnije nagrade u Nemačkoj tokom protekle godine dobija „Glavom kroz zid“ Fatiha Akina, sjajna melodrama koja govori o težini ali i šarmu života turske manjine u Hamburgu. Različite teme, sjani rezultati, jedinstvo etike i estetike, fondovi koji očigledno znaju kuda da usmere novce. Za nas, još uvek, nedostižan spisak.

„Pad“ se završava insertom iz dokumentarca o Traudl Junge, jednoj od junakinja filma, koja je tokom rata bila lična Hitlerova sekretarica. Njena poruka čovečanstvu snimljena je neposredno pred smrt, 2002. godine, a Traudl u kameru govori kako nije znala ništa o monstruoznosti režima za koji je radila. I tek mnogo godina kasnije, prolazivši pored groba neke mlade Jevrejke, koja je bila isto godište kao i frau Junge, a ubijena je one godine kada je Traudl postala Sekretarica,shvatila je bolnu istinu - da mladost i neinformisanost nisu opravdanje za saučestvovanje u zlodelu.. Oni koji su hteli da aplaudiraju ovoj rečenici, bili su, na žalost, demoralisani.

Saturday, October 22, 2005

LARS FON TRIR -BIBLIJA LAŽNOG ARISTOKRATE

Rođen je bez Fon između imena i prezimena. Bio je glumačka zvezda u danskim serijama za decu. U starijim godinama otkriva da mu je otac neko drugi, a ne čovek koji je živeo sa njegovom majkom. Tada se vratio katoličkoj veri. Ostavio je ženu i venčao se bebisiterkom. U Kanu se,2000. godine, pojavio u smokingu reditelja Karla Teodora Drejera. Putuje isključivo vozom, i to privatnim vagonom, koji mu je poklonila danska železnica. Spilberg mu je ponudio da snimi film u Americi, ali je on to odbio. U priči o Larsu (fon) Triru, ništa nije pravolinijski.


Publika i nije toliko masovno izlazila sa premijerne projekcije filma Dogville, koja je održana tokom ovogodišnjeg FEST-a. Mnogo je veći užas nastao, na primer, deceniju ranije, tokom prikazivanja Edvarda drugog Dereka Džarmana kada su mali i veliki građani već posle prvih scena eksplicitne homoerotike išli na puš-pauze u hol, sa kojih se nisu nivraćali nazad. U sali su ostajali samo oni koji su, barem jednom, putovali i van granica tadašnje SFRJ (šoping u Trstu, navijačke ture i segedinske salame se ne računaju). No, sve to je neka druga priča.

Element zločina i Evropa

Za širu, pola-devet populaciju, Lars fon Trir je postao poznat i omiljentokom P.D.F. (skraćenica od Poslednji Dobar Fest), a to je naravno bilozime 1992, kada je prikazana Evropa. Hipnotički glas Maksa( ovog puta stvarno) Fon Sidova, uvodi nas u evropsku prošlost koja, baš tih dana,postaje budućnost grada koji se u tom trenutku, bezbrižno, najviše bavi time koliko jevisok Džoni Dep. Odbrojavanje počinje, na ekranu i u životu.You want to wake up, to free yourself from the image of Europa. But it isnot possible kaže Fon Sidov, a te reči postaju mantra koje ćemo se sećati narednih, dugih zima.Ovaj film je Trira, bar idejno, vratio na početak, u post-apokaliptičnu Evropu, tamo odakle je krenuo 1984, svojim prvim filmom Element zločina(u filmu Evropa, apokalipsu predstavlja drugi svetski rat, dok je uElementu zločina kontinent u neodređenom vremenu, u bližoj ili daljoj budućnosti).Fon Trir, rodjen 1956. godine u Kopenhagenu, oduvek je bio neobičan. Ovo meje doprinela liberalna atmosfera u kojoj je rastao. Majka i otac su radili za dansko Ministarstvo za socijalne probleme a u kući je bilo dozvoljeno sve osim religioznih osećanja. I pored ovakve situacije, Lars je još kao mali razvio ogroman broj fobija, a par dana je proveo u instituciji koju on voli da naziva ludnicom, iako je u pitanju samo obična bolnica. Priznaje da je oduvek želeo da se razlikuje od druge dece, a ovu ideju je učvrstio kada je kao mali igrao glavnu ulogu u dečijoj seriji.Tada je uspostavio i svoju prvu vezu sa filmskom tehnologijom a upravo je majka kumovala ideji da Trir kasnije upiše Dansku filmsku akademiju,time što mu je poklonila prvu 8mm kameru.Posle fijaska sa filmom Epidemic koji je snimio 1987., Trir pravi veću pauzu do 1991., kada snima Evropu koja dobija dve značajne nagrade naKanskom filmskom festivalu i beleži veliki uspeh u svetu. Kada je odgledao ovaj film, Stiven Spilberg je poslao poziv Triru, sa idejom da mu da priliku da režira u Americi. Trir je tada rekao istorijsko ne, i nastavio da radi isključivo na starom kontinentu.

Bolnica Kraljevstvo Fon Trir na televiziji

Posle smrti majke i otkrivanja nove porodične situacije (saznao je kako mu je pravi otac neko drugi a ne Ulf Trir), Lars pada u kreativnu i finansijsku krizu. Pokušava da uspostavi kontakt sa Fricom Hartmanom,svojim pravim ocem, potomkom čuvene kompozitorske familije. Nažalost, on odbija bilo kakav susret a Trir uskoro odlučuje da za dansku televiziju uradi Riget ili Kraljevstvo, svojevrsni omaž Linčovoj seriji Twinpeaks (veliki umovi se prepoznaju prim.aut.). Ovo nije bio prvi rediteljev televizijski pokušaj, par godina pre toga uradio je TV film Medeja, sa svojim omiljenim glumcem Udom Kirom u ulozi Jasona.

Zlatno srce

Trirova omiljena priča iz detinjstva, Zlatno srce inspirisala ga je da snimi Breaking the waves, film čija je produkcija i realizacija trajala više od pet godina i koji je 2000. godine od strane svetskih filmskih kritičara proglašen za najbolji evropski film snimljen u dvadesetom veku(što ga, prostom logikom, čini najboljim evropskim filmom u istoriji kinematografije!)Bajka govori o devojčici koja odlazi u šumu odevena i sa torbom punom hrane, a iz nje izlazi raščerupana, gola i opljačkana, ali govori Neka,biće mi dobro. Naravoučenije je ono što Trir pokušava da prikaže u filmovima Kroz talase, Ples u tami i Dogvil a to je da su žrtvovanje i mučeništvo jedini pravi znak dobrote. Ovo je bio period kada se snažno okrenuo hrišćanstvu i proučavanju Novog zaveta.Devica u prezbiterijanskoj zajednici u zabitima Škotske, njen muž invalid koji je dovodi do samouništenja, komunikacija sa Bogom i Čudo. To je,ukratko, zaplet filma Breaking the waves, čiji je radni naslov bio AmorOmnie, inspirisan likom Gertrude iz istoimenog Drejerovog dela. Film je skoro u potpunosti poštovao manifest Dogma 95, snimljen je sa minimumom dodataka u postprodukciji (ipak, bez naknadne obrade ne bismo imali predivne razglednice koje označavaju poglavlja a koje je slikao umetnik Per Kirkeby, kao ni prvi uspešan flert sa Bouvijevom muzikom). Snaga ovog dela, po čijem završetku nema tzv.suvog oka u sali, delom leži i u tome, što za razliku od njegovih ranijih i kasnijih ostvarenja u Breaking thewaves, ne postoje ni humor niti ironija, jer bi to, kako sam Trir tvrdi,pravilo distancu između publike i likova.Ideja o pisanju i primeni Dogma manifesta nastala je neposredno pozavršetku snimanja Evrope, kada je Trir ponovo čitao svoje seminarske radove sa fakulteta, u kojima se i sadržao začetak ove ideje. Ukratko, ono što propagira Dogma 95 je princip snimanja filma u kome nema veštačkosvetla, naknadno dodate muzike i efekata. Snima se isključivo iz ruke,dakle bez stativa, farova, krana ili stedikema. Ime reditelja ne treba dapostoji ni na najavnoj niti na odjavnoj špici jer, kako kaže Manifest "Koncept autorskog filma je od početka bio plod buržoaskog romantizma, a samim tim lažan i pogrešan." Trirova producentska kuća Zentropa je producirala pet ovakvih filmova, uključujući i njegov film Idioti koji je snimljen 1998. godine a bio je zabranjen za prikazivanje u mnogim zemljama (u Britaniji ova zabrana i dalje stoji).Posle velike provokacije koju je napravio Idiotima?(priča o grupi urbanih likova koji odlučuju da oponašaju ljude koji su oboleli od teških psihičkih bolesti ), Trir idejno ali ne i fizički, prelazi Okean. Zbog fobije od transporta on najverovatnije nikada neće posetiti SAD ali ga ovo ne onemogućava da radnju svog filma Ples u tami postavi upravo u Ameriku. Kada su mu, posle premijere Dogvila, zamerili ovu činjenicu on se pozvao na slučaj Majkla Kertisa koji nikada nije bio u Maroku, a opet je snimio Kazablanku. U Plesu u tami on spaja tešku, Sirkovsku melodramu i mjuzikl, ukršta Bjork i Katrin Danev, ubedljivo osvaja Zlatnu palmu na Kanskom festivalu 2000. godine. Trir je pre ceremonije, na aukciji, kupio smoking koji je pripadao K.T. Drejeru. Zanimljiv je bio i pristup propagandi Plesa u tami- na plakatu za film, na mestu gde najčešće stoje pohvale renomiranih kritičara i veliki broj zvezdica, Trir je izložio samo one najgore kritike: Odvratno!; Ovo je najlošiji film ikada snimljen, Uvreda za gledaoce itd.

Trilogija ~ Amerika - obećana zemlja

Dogvil je prvi film iz trilogije čiji je radni naslov America Land ofopportunities. O drugom nastavku, pod imenom Mandalay čije je snimanje završeno ovih dana, zna se samo to da se ponovno pojavljuje naslovni lik iz Dogvila, Grejs, ali da je ovog puta ne glumi Nikol Kidman već mlada, Brajs Dalas Hauard (Bryce Dallas Howard) inače kćerka američkog rediteljaRona Hauarda. Procurela je i informacija o tome da je glumac Džon Si Rajli (John C.Reilly) napustio projekat jer se u jednoj sceni, uživo,ubija magarac. O trećem nastavku se zna jedino da će se zvatiWashington. Dovoljno.
Prilikom beogradske premijere Dogvila, iz sale su prvo otišli scenografi.Film čija se radnja događa u malom, izmišljenom gradu u američkim Stenovitim planinama, snimljen je gotovo bez scenografije, u studiju u Kopenhagenu, a belom kredom su omeđena mesta gde treba da stoje kuće,bašte, pa čak i pas. Glumci imitiraju otvaranje ili zatvaranje vrata, kojih na sceni uopšte nema. Vizuelno, ovo izgleda kao snimljeno pozorište.Potom su izašli i ljubitelji dobrog zapleta, jer se suština radnje i ne može nazreti do skoro pred kraj ove trosatne priče. Koncepcijski, deluje kao anti-film.Oni koji su odgledali Dogvil, znaju da se fon Trir podsmeva gledaočevim emotivnim iščekivanjima, jer već u svojoj prvoj trećini, film nagoveštava zanimljivu tezu da se jedina iskrena solidarnost u okviru grupe može naći kroz osvetoljubivo, ksenofobično nasilje. I sam naslov proističe iz ove premise - dakle, ljudska priroda je slična psećoj i zato Dogvil, iako lociran u Ameriku, u vreme Velike Depresije (tridesete godine prošlog veka), zapravo jeste sveukupno čovečanstvo danas. Dogvil bi lako mogao da se događa i u nekom seocetu u centralnoj Srbiji, Bosni ili Hrvatskoj (da, ili Sloveniji, Albaniji, ali što dalje navoditi, komparacija je jasna).


Stradanje kojem je podvrgnuta Grejs sliči onom kroz koje prolaze Bes i Selma, glavni likovi iz Breaking the waves i Plesa u tami, ali ovog puta, na samom kraju imamo vrhunski, apokaliptični tvist. Kritičari,većinom naklonjeni Dogvilu, su u šali ovaj film nazivali Passion ofGrace, kao aluziju na sličnost tretmana kojima je izložen lik Kidmanove u Dogvilu sa Hristom iz Gibsonovog filma. Jer Grejs i svakako jeste mesijanska figura, ona, do samog kraja, sve podnosi pasivno, bez besa i mržnje. I zato, ako navijate za nju, razvoj njenog lika će vas intelektualno izazvati.Trir operiše najrazličitijim mitološkim referencama - neki od likova sezovu Olimpija, Jason, Atina, Tomas,a pomešani uticaji su i razlog zašto se pas u jednom od prvih važnih filmova novog veka zove Mojsije, a ne, naprimer Toto. Doviđenja zemljo Oz, dobrodošli u Dogvil.Završne scene su velika biblijska inverzija i teološka rasprava u maniru Dostojevskog. Pojavljuje se taj pravi Mr.Big, možda Bog Otac, koga igra Džejms Kan. On je ikonografski gangster i Grejsin tata. U sceni u kolima, govori svojoj kćerci o tome da su ljudi zli i ne mnogo bolji od pasa. Moraju biti kažnjeni kada pogreše, inače nikada ne nauče. Grejs ipak tvrdi da je opraštanje najvažnije. Sve zvuči kao razgovor između osvetoljubivog starozavetnog Boga i novozavetnogIsusa, spremnog na oprost.Dogvil se, za gledaoce, završava kao lakmus-test. Kada se Grejs odluči na žestoku, krvavu osvetu, šta je ono što osećamo: užas ili zadovoljstvo?Bioskopskom salom se prolomio aplauz.

Dimenzija...
...je radni naslov filma koji će ostati zabeležen u istorijikinematorafije kao delo koje je snimano čitave 33 godine. Naime, fon Trir od 1991. godine, svake godine, snima tri minuta materijala na različitim lokacijama u Evropi. Ovaj film, koji će trajati 99 minuta, svoju premijeruće imati 2024. godine, a zaplet je detektivski.?

Moja majka je samo jednom putovala u neku stranu državu. I to je bila Jugoslavija. Tokom detinjstva sam slušao o divoti te zemlje, u kojoj su ljudi živeli u savršenoj harmoniji. Majka je bila komunista, ali je znala da je Istočni blok problematičan. Ipak, Jugoslavija je bila nešto drugo.Odveli su je tamo u zvaničnu posetu i ona je mislila da upravo tako treba da izgleda idealno društvo na našoj planeti. A sada je moja majka mrtva a ta zemlja je potpuno dezintegrisana. Često mislim o svemu tome.?*

USPON IMPERIJE?

MAGAZIN CAMP no.1, Oktobar 2004.




Maj 2005 – Poslednji nastavak Ratova zvezda




Kada se, sredinom maja 2005, u bioskopskim salama u Los Andjelesu ugase svetla, publika će po poslednji put moći da čuje sada već kultnu melodiju a možda i uspavanku za buduće generacije fanova. Ta –na – na- na....Onda ide prepoznatljivi skrol preko celog ekrana, koji počinje, ponovo kultnom, rečenicom „A long time ago in a galaxy far, far away...“

Briljantni Hajden Kristensen i u ovom, finalnom, delu glumi Anakina Skajvokera, kasnije Darta Vejdera, koji je spreman za svoj najveći uspon i najdublji pad ( predstoji nam da saznamo šta se desilo te je morao da postane čovek-robot i ponese crnu metalnu masku, koja je jako dobro stajala čak i omalenom Ricku Moranisu u urnebesnoj parodiji „Spaceballs“ Mela Bruksa ). Pre početka snimanja obožavatelji su se pitali da li u ovom plavušanu koji veoma liči na šećerlemastog Džastina Timberlejka, zaista leži svemirska varijanta Adolfa Hitlera. Ipak, „Napad klonova“ je, barem što se njegove performanse tiče, bio besprekoran. Ispod monologa u kome Anakin objašnjava kako se pobio celo selo čiji su „stanovnici“ ubili njegovu majku, lagano je podvučena melodija „Vejderovog marša“, a Hajden je pokazao da u sebi poseduje baš onaj mrak koji je potreban da se u trećem „poglavlju“ njegov lik pretvori u Darta Vejdera, ultimativno otelotvorenje zla.

Za ovu ulogu se, kako kažu holivudske urbane legende, borio sa Leonardom di Kaprijom i još jednim anonimnim glumcem. Prema ovoj priči, Džordž Lukas je njih trojicu gostio nekoliko dana na svom ranču Skajvoker, da bi ih bolje upoznao i odlučio ko je idealan za ulogu Anakina. Tokom poslednje večere ( u toku tog kastinga, naravno!! ), reditelj je besomučno pričao najgluplje i najneduhovitije viceve kojih je mogao da se seti. Di Kaprio i drugi kolega su, misleći da treba da se ulaguju, umirali od smeha. Kristensen je jeo i ćutao. Dobio je posao.

Pojedini ostrašćeni kritičari su mu zamerili da je suviše drven i neuverljiv. Ipak, najveći je broj onih koji se slažu da je Lukasov manir, da u većini slučajeva bira nerabljene likove za naslovne uloge svoje svemirske epopeje, upravo najbolji način da se publika identifikuje sa junacima.
( Niko,verovatno, ne bi želeo da vidi npr. Keri Bredšo u ulozi Anakinove majke ). Naravno, ovaj princip je u novim nastavcima malo narušen, pojavom Iana MekGregora u ulozi Obija Van Kenobija i delimično pojavom Natali Portman, koja igra princezu Amidalu, Vejderovu ženu i majku Luka i Leje Skajvoker.

Premijera filma se, dakle, očekuje 19. maja 2005 a ono što bi fanove zadovoljilo je da Lukas barem objavi ime filma. Za sada postoje nagađanja koja se vrte oko dva naslova – prvi je RISE OF THE EMPIRE – USPON IMPERIJE – ali je ova mogućnost odbačena zato što se smatra da Lukas nikada ne bi upotrebio isti lajtmotiv za imena svojih filmova ( podsećamo da se reč Imperija pojavljuje u EMPIRE STRIKES BACK ). Novi info koji je procureo iz Skajvoker studija je da će se nastavak zvati THE CREEPING FEAR ( može se prevesti kao PUZEĆI STRAH ) , što zvuči logično s obzirom da su i dosadašnji naslovi bili relativno nekomercijalni i ne preterano primamljivi ( „Jako glup naslov“ – rekao je Juan Mek Gregor kada je čuo da će se prva epizoda zvati PHANTOM MENACE / Fantomska opasnost ).

Ono što može da se zaključi je da Lukas ostaje dosledan sebi a kako su prvi i drugi nastavak prilično podelili i obožavatelje i kritiku, poslednji deo ovog najdužeg filmskog putovanja, biće i najveći test za šezdesetogodišnjeg reditelja. Da li će uspeti da zaseni sve Hobite, Spajdermene, i grčke heroje koji kao fantomska opasnost puze ka tome da naruše slavu Obija, Darta, Hana Sola, Leje i Luka? Da li će igre svetlosnim mačevima i letećim tanjirima biti zamenjene oponašanjem srceparajucih rastanaka otužnog Froda i njegove patuljaste družine i beskrvnim avanturama junaka pod imenom Hari Poter Hari? Dok ovo čitate, Lukas snima u Australiji. I verovatno sprema pravi domaći zadatak za sve koji su mislili da će ga nadmašiti. Ne treba zaboraviti, Sila je uz njega!

Korisni sajtovi :

Pored oficijelnog, www.starwars.com , tu je i www.starwarschicks.com/, koji je specijalno namenjen ženskom delu publike , a od trivijalnijih, preporučujemo www.outofservice.com/starwars, na kome možete rešiti test koji su sastavljali stručnjaci sa Berklija. Cilj je da saznate kom liku iz „Ratova zvezda“ ste najsličniji. Pokušajte, mnogo je dobro kada vam rezultati pokažu da razmišljate isto kao Joda.

PS : Neposredno pred zaključenje ovog broja objavljeno je ime trećeg poglavlja serijala „Rat zvezda“ – to je „REVENGE OF THE SITH“. Kao što znamo, Sith su red kome pripadaju Darth Vader i zli senator Palpatin, znači sušta suprotnost redu Džedaja. Internet nas uči da je, originalno, „Povratak Džedaja“ trebalo da se zove „Revenge of the Jedi“, majice i kačketi su bili odštampani, ali je Lukas odustao u poslednjem trenutku jer se „Džedaji ne svete, osveta je osećanje niskih pobuda, koje Džedaji nemaju“.

KREATIVNO NASILJE*

MAGAZIN CAMP - no.1 - oktobar 2004.



ili Da li je Srbiji potrebna kulturno-teroristička organizacija?


Jedan drzak tekst, objavljen početkom avgusta u dnevnom listu “Glas”, uzdrmao je prestonički kulturni establišment više nego Belef, maloumno “Radovanje” i premijera Garfilda zajedno. O čemu se radi?

Do tada nepoznata “art-teroristička” organizacija “Zampa di leone” ( za one koji ne znaju, ime pozajmljeno od uspešnog patenta koji štiti automobil od nasilnika – obijača ), objavljuje svoje postojanje krajnje eksplicitnom kritikom koja je upućena neprikosnovenim veličinama ovdašnje art scene. Pored teksta, tu je i dobro nacrtan a sadržajem uvredljiv strip, kojim se vizuelizuje deo onoga o čemu “Zampa” piše u svom proglasu.
Kuloari su zgroženi. Postavlja se pitanje o tome na čijoj je strani novinar koji može da promoviše ovakav neakademski, pijačni način komunikacije? “Zampin” sajt nestaje sa Interneta, i ostaje još jedna misterija. A to je – ko je “Zampa”? Oficijelni art krugovi tvrde da je to verovatno neki talentom nedotaknuti umetnik, isfrustriran zbog planetarnog uspeha ljudi koje u svom proglasu vređa.

I ja se pitam, da li danas, u Srbiji koja je na samo par godina od prolaska kroz dveri EU, umetnici i kritičari smeju da koriste ovakve načinima da bi iskazali svoju ogorčenost na pojedine pojave? Odgovor je jednostavan – Da.

Zaista, šta se dogodilo u protekle četiri godine? Kada su prvoborci zauzeli busije na mestima “vlasnika” kulturnih institucija nastalo je zatišje bez preteranih iznenađenja, ono koje je najbolje, u pesmi, opisao bard Leonard Koen rečima “ Osudili su me na dvadeset godina dosade…” Pozicije su podeljene, zaigrane su od ranije poznate igre “Nepotizam” i “Ruka ruku mije”, a svakome ko je pomislio ili rekao da je car go instantno se pripisivala etiketa anahronog elementa, titoiste, miloševićevca i/ili deesesovca. Ukratko, kritika bilo koje kulturne pojave koja je imalo podpomognuta od strane države i grada, jednači se sa profesionalnim samoubistvom. Srbija, dve godine od sloma diktature ima stohiljada duša na Marakani kod gospođe Ražnatović i iste godine, million konzumenata Zone. Ovde se treba podsetiti vremena osamdesetih kada su albumi Zorice Brunclik, tada označeni kao “šund”, u svojoj ceni imali dodatni porez. Za kaznu.Četiri godine od sloma diktature, nestaje demarkaciona linija – počinje ubrzana “pinkizacija” devedesetdvojke i “urbanizacija” Pinka, a najozbiljnija atrakcija u poslednje dve decenije, Metalika, prodaje tek malo više od 30.000 karata za svoj Beogradski koncert. Tri meseca kasnije, poluplagirano “Lane” odjekuje sa tribina ispod kojih se naši “plavi” bore za medalju. Pa se posle pitamo zašto nisu pobedili ? Neko može da kaže, da “sve to narod voli”. Narod voli ono što mu se abnormalno često forsira putem medija. Pokušajte da vrtite spot grupe “Franc Ferdinand” svako veče u pola osam,na Prvom programu, pa tako šest meseci. Ako se tome doda I tekst koji bi išao u skrolu,“Take me out” postaje kandidat za himnu.Hoće neko da se kladi?

Nažalost, u autoredardaciji koja je dovela do toga da temelji srpske kulture danas postanu gorenavedeni autori, filmovi i numere učestvovali su skoro svi - Ministarstva, anestezirani mediji, pseudo kulturne marketinške agencije, izdavači, festivali, a zbog lokalpatriotizma i čitavi gradovi. Odbrana nepostojećeg koordinatnog sistema kulturne politike odgovara samo onima koji nemaju nikakav širi interes od ličnog, jer sa pozicije moći, posle poslova dobijenih po tajnom ključu i nema nekog razloga da se mnogi od njih previše bune.

Rešenje postoji - sloboda da svako, bez opasnosti po status, sme i može da kaže šta hoće o tome kuda ide domaća kultura. To zvuči krajnje švedski, a dokaz da je takva ideja teško ostvariva je i činjenica da i u ovom broju CAMP-a fali jedan tekst. Naime, jedan je autor , reditelj po profesiji, dobio zadatak da napiše izveštaj sa ovogodišnjeg Sterijinog pozorja. U tekstu prosečnog kvaliteta, potkačio je, argumentovano, neke od “svetaca” domaćeg teatarskog života. Pred početak preloma, autor je povukao svoj tekst, uz obrazloženje da “nigde neće moći da dobije posao”, što nije lažna uzbuna, već dobra dijagnoza sujeta u tom tekstu pomenutih pojedinaca.

A magazine CAMP, u segmentu posvećenom kulturi, nudi različit pogled od onoga koji caruje u “glavnom toku” jer ako je kemp, po Filipu Koru, “pre svega drugo detinjstvo”, nije li glavna odlika detinjstva upravo mogućnost da se uvek i stalno govori istina. Bez obzira na posledice.


*naslov pozajmljen sa natpisa na jakni koju je frontmen grupe “Clash” Džo Stramer nosio početkom osamdesetih.


PS ~ Kako smo nezvanično saznali , pseudonim “Zampa” krije jednog izuzetno afirmisanog umetnika, dobitnika prošlogodišnje nagrade “Oktobarskog salona”, koji je pritom veoma cenjen od strane kulturne javnosti. I šta sad?